Pogrešna pjesma

nedjelja , 27.04.2008.

Što me nešto stegnulo oko srca. U duši. Ne volim kad nisi tu, pored mene.
Uvukao mi se neki nemir, pa mahnuh 'krilima od misli' da ti priđem, zagrlim te s leđa (znam da to voliš) i šapnem:
'koliko te samo volim, ljubavi moja'.
Što mi ovo radi proljeće? Zašto od mene modelira proljetnu cmizdravicu?
Ta, jedva sam čekala ovo sunce, ove zelene drvorede...Morao si me voziti još u siječnju do Dubrovnika da mi kupiš mimoze, jer one su vjesnici za sunce na rubu plavog horizonta do kasnih sati.
Ljubavi moja, vrati se, neka danas netko drugi zarađuje kruh za nas...dođi i ne daj mi da puštam glupim mislima da me razapinju...bojim se da bih mogla sama izaći u ovaj svijet...pa zalutati.
Mogla bi mi se nečija tuđa ruka pričiniti kao tvoja.
Znaš da sam lutalica.

Znam odgovor: Oliver je kriv. Pjevao je tužnu pjesmu.
Ne moraš dolaziti.
Prošlo je.