Odluka
subota , 31.05.2008.
Izgubio sam se u vremenu. Postao razdražljiv i umoran od života na dvije strane.A birati nisam mogao. Žene sam lako ostavljao, ali sa dječjim životima, njihovima osmijesima, srećom i uzvraćenom ljubavi, nisam se mogao igrati. Koliko god je okrutno bilo sve što sam radio Ireni, nikada ju nisam ostavio. Vraćao sam joj se , kao što se dijete vraća majci nakon buntovnog bježanja od kuće.
Često sam razmišljao, kako bi se stvari odvijale da se Irena drugačije postavila.
Ako bi to bio stav koji lupa šakom o stol, mislim da me to ne bi zadržalo. Nisam bio tip koji bi prihvaćao nametnutu vladavinu.
A ovako, njena gorda šutnja i dostojanstveno, tiho, nečujno i nenametljivo postojanje, grizlo mi je savjest kao zmijski otrov.
Pa i kada sam se sav potrošen od ludih seksualnih igara vraćao u sitne noćne sate, zavlačio sam se pod njenu plahtu i obavljao svoju obvezu zakonitog supruga. Iako mi se podavala, osjećao sam sve te godine hladnu pokornost, inat. Nekada mi se činilo da mi se daje u nadi da će njeno tijelo primiti moje sjeme i da je to bila ona tanka nit koja ju je držala za mene.
Inače, što ju je sprječavalo da mi ostavi prazne ormare i ladice.
U Mađarskoj sam posao proširio još u nekoliko gradova i bio prezadovoljan kako posao napreduje. To sam sve stavio na Zittino ime i sebe kao opunomoćenika, ali sam počeo razmišljati o tomu da Iboji kažem da se vraćam u svoju zemlju i da bi trebali kod odvjetnika dogovoriti sva moja prava.
Njena vatrena mađarska krv buknula je kao stari uspavani vulkan, jer odavno je ona već bila preuzela inicijativu i vezala me za Zittu i njihov dom.
Vraćao sam se kasno noću.
Vozeći pustom cestom, smišljao sam kako objaviti Ireni da se vraćam i napuštam svoj stari način života. Pred očima mi se maglila slika njenog ledenog nezainteresiranog pogleda, jer mi je već neko vrijeme zaključavala vrata, kada je odlazila na počinak. Sandro se ne bi odvajao od mene kada bih bio doma i bez obzira što je napunio dvanaestu godinu, još uvijek je želio spavati pored mene na krevetima. Jutrima bi se budio i onako snen dolazio na sofu pored mene. Nekada bi mi ispružio svoje nožice u krilo, a nekada bi naslonio lice na moja koljena i tako gledao u televiziju. Nikada nije rekao nešto što bi diralo u naš muški odnos, do jednoga jutra pred njegov dvanaesti rođendan:
"Znaš, tata, mrzim kada dođem ovamo, a tebe nema. Zar moraš toliko putovati?"
Od tog trena počeo sam razmišljati da je vrijeme da budem stalno pored njega. Zitta je već postala tinejdžerica i s njom je bilo sve teže. Nisam se znao postaviti i shvatio sam da sam krut u odnosu oca prema kćerki, koji je sve više bio posjednički. Iboja bi radila probleme, stavljajući se na njenu stranu i poništavala moj autoritet.
Bilo je negdje oko tri sata u jutro i stigao sam pred zgradu. Zamišljao sam Irenu kako spava sva onako lijepa, zrela i poželjna u našem krevetu. Sandro bi, kad nisam doma, spavao u svojoj sobi. Već sam smislio scenarij da ju svu izljubim, uzmem kao svoju ženu i zamolim za oprost i priopćim odluku da više neću biti odsutan.
Odlučio sam poći stepenicama i ne paliti svjetlo u stubištu.
Srce mi je tuklo kao ludo.
Osjećao sam se kao zaljubljeni srednjoškolac i sve mi je izgledalo tako uzbudljivo.
U trenutku kad sam koraknuo prema našem katu, u odsjaju svjetla iz dizala ugledao sam Irenu ogrnutu u crveni svileni ogrtač kako poljubi nekog muškarca i nježno,usporeno, rukom ga odgurnu unutra i na vrhovima prstiju odskakuta prema stanu.
Kao da je grom pukao u moju glavu.
Samo sam se kao poraženi gladijator okrenuo i nastavio silaziti niz stepenice.
Pojurio sam da vidim tko je taj muškarac. Nisam uspio vidjeti lice, ali kada sam vidio auto u koji je sjeo, bio sam zapanjen.
Bio je to muž njene najbolje prijateljice: Leo.
Moja Irena?
Moja dostojanstvena Irena?
Netko je dirao moju svetinju, tijelo koje sam ja oplodio, koje mi je bilo vjerno toliko godina?
Vozio sam kao lud i jedini smjer je bio vratiti se od kuda sam i došao.
Iako sam čuo zavijanje sirene hitne pomoći, nisam sačekao, nego sam se ubacio u traku.
Sve je bljesnulo prelijepom bijelom svjetlošću.
Letio sam.
Takvom lakoćom.
I osjećao savršen mir.
Čak sam znao i da mi osmijeh titra na usnama.
Bilo je vrijeme da odem.
* Uvijek čekam da nešto kažem
* Na kraju svi smo isti
* Nekontrolirano : Sandro i Zitta
* Ja, Sandro, od tate kurviša
* On Kurviš? Ma ne!
* Zet kurviš? Ja?
* Zet kurviš
komentiraj (15) * ispiši * #
Uvijek čekam da nešto kažem
četvrtak , 29.05.2008.
Nisam stigao reći baki ništa.
Ali, kada sam ju vidio onako da leži na podu, otvorenih očiju i usta, zaboravio sam što sam htio reći.
Nisam znao kako to izgleda kada je netko mrtav, ali tada mi je mama svojom nježnom mirišljavom rukom poklopila oči i izvela me iz sobe.
Rekla mi je da nazovem djeda na mobitel, a ona se vratila u sobu. Samo sam jedno znao, da nije normalno da je baka zinula, a ništa ne govori. Ona je uvijek govorila.Možda je i bolje da joj nisam ništa rekao, jer čovjek ne mijenja ništa ako sve kaže.
Kada bi me mama dovodila k djedu, uvijek se u stanu osjećala ona praznina, koja je ostala iza nje. Baka je kao vjetar koji lupka i čarlija, uvijek davala svima do znanja da je tu. Kada bi me mama dovela, našli bismo djeda u tišini, a ja bih odmah išao do televizije i uključio ga, da razbijem tužnu tišinu.
Osjećao sam djedovu tugu i trudio se da mu uvijek nešto pričam i skrenem tužne misli.
Tata je sve manje vremena provodio s nama. Nekako sam se na to navikao i susprezao u sebi tugu i čežnju za njim.
Kada bi se vraćao sa službenih putovanja i dalje me zatrpavao sa igračkama, a ja sam znao da će opet otići i svakoga jutra ustajao bih sa strahom da ga neće biti u krevetu.
Kada bi on bio doma, ja bih spavao s njim. A bilo je tako lijepo jutrom se zvući iz kreveta i poći do dnevne sobe, gdje bi on pio kavu i pušio sam.
Kada ga ne bih našao, znao sam da je opet na službenom putu.
Nakon što sam nazvao djeda i javio mu da je baki loše, sam sam pozvao i tatu. Nikada neću zaboraviti ženski glas, koji je rekao:" 'alo!"
Ja sam instiktivno prekinuo vezu, misleći da sam pogriješio u biranju broja. Ali, kada mi se opet javio isti glas, tražio sam tatu. Tata je bio jako zbunjen, mucao i rekao da dolazi sutra.
Mamina dobra prijateljica, teta Ivona, mnogo je značila mojoj mami. Provodile su svaki dan zajedno i ja sam se volio igrati s Marinom i Goranom. Sve je bilo dobro, dok jednom nisam vidio mamu u kuhinji kako ju je striček Leo pomilovao po obrazu i pogledao nekako drugačije. Od toga trenutka nisam mamu puštao iz vida, kada bi nam on dolazio sam bez tete Ivone.
Znao sam da mamu moram čuvati i da nije u redu što je striček Leo gleda i dira tako.
Mami nisam ništa rekao.
Čekao sam da porastem.
* Na kraju svi smo isti
* Nekontrolirano : Sandro i Zitta
* Ja, Sandro, od tate kurviša
* On Kurviš? Ma ne!
* Zet kurviš? Ja?
* Zet kurviš
komentiraj (18) * ispiši * #
Na kraju svi smo isti
srijeda , 28.05.2008.
Bilo je strašno ući u stan i pronaći ju kako leži mrtva na podu pored kreveta u spavaćoj sobi.
U tom trenu proletjele su mi kao sličice sve one moje misli pune bijesa, kada bih joj prešutjela njene zajedljive komentare. Još me više peklo što sam ponekada gubila kontrolu, pa ju „ujela“ sa nekim svojim odgovorom.
Ona je, ipak, bila moja majka.
Bila je takva kakva je bila i znam da mi ništa nije govorila iz mržnje. Znam isto tako da je samo njena ljubav bila bezuvjetna, besplatna i iskrena. To sam spoznala onoga dana kada sam počela strepjeti nad svakim Sandrovim korakom.
Uostalom, odjednom sam postala svjesna i privilegije da sam bezbrižno odlazila na posao, ne misleći da li će Sandro biti gladan ili mu se može dogoditi nešto strašno.
Sandro je bio za moga tatu poseban događaj, jer sam osjećala da je tiho patio što nije imao sina. I razumijem ga, nisam ljuta niti ljubomorna. Znam koliku moć sam osjetila u trenu kad sam rodila, a liječnik ga je podigao i rekao:“Sin!“ Kao da sam bila okrunjena u tom trenu.
Jesam ja zamišljala kako ću roditi kćerkicu i odijevati joj roza haljinice i u dugu plavu kosicu stavljati crvene mašnice. Ali, osjećaj da sam rodila nasljednika bio je kao grandiozno zdanje.
Majka me napustila i tata je ostao sam. Miro je tada bio u Mađarskoj i znala sam da nije sam. Ali, svoj život sam organizirala tako da je dobro i kada nije tu i kada je s nama. Sve te godine deformirale su moja osjećanja, pa sam nekako kao kamen sve to oko pogreba podnosila. Trudila sam se biti oslonac tati, a i morala sam svaki tren misliti na Sandra: da li je gladan, da li treba poći spavati. I kao što se u narodu kaže „teže priteže“, tako sam se i ja izgubila kao voda na kotaču mlina: mljelo me, a misli su me samo doticale kao dašak vjetra. Sva sam bila samo od mehaničkog pokreta, bez emocije.
Tata je bio šutljiv i povučen i uvjeravao me da ima snage nastaviti čuvati Sandra i da ja bez brige mogu odlaziti na posao. Ono što je mene rasterećivalo bio je naš restoran, gdje je tata odlazio na objede, a nekada bi ih pozvao da mu donesu hranu u stan.
U tim danima mnogo su mi značili Ivona i Leo.
Ivona mi je bila dobra prijateljica s posla. U njoj sam nekako pronašla sve ono što nisam nikada imala.Bila je osoba koja je uspjela svojom iskrenošću i otvorenim pristupom izvući iz mene sve ono zatomljeno i zakopano godinama.Bogu sam bila zahvalna što mi ju je postavio na životnom putu. Ona i Leo su dolazili k meni u večernjim satima, pa bismo pogledali koji dobar film iz videoteke ili bi igrali karata.
Kada bi Ivona bila spriječena zbog obveza prema svojoj djeci ili majci, došao bi Leo i nikada nisu dozvolili da budem sama.
Po odlasku s posla Ivona mi je nagovijestila da neće moći doći te večeri, jer ju je mama zamolila da joj pomoge oko pripreme nekih kolača. Tati joj se približavao rođendan.
Smirivala sam samu sebe i u glavi organizirala vrijeme koje ću posvetiti samo sebi.
Tata me zamolio da Sandro noći kod njega, pa sam odlučila ofarbati kosu i srediti nokte.
Na televiziji je polazio moj omiljeni kviz, pa sam žurno pospremala odjeću u perilicu da ne bih propustila uvodne komentare mog omiljenog voditelja.
U taj tren dok sam omotala kosu ručnikom, netko je pozvonio na vrata. Prva misao je bila da bi to mogao biti Miro, jer je uvijek nenajavljeno dolazio.
Kada sam otvorila vrata, pred njima je stajao nasmiješeni Leo i rekao:
"One dvije su me poslale i rekle da moraš degustirati prvu turu."
Ušao je u stan, a ja sam pokušavala biti ista kao i uvijek i ponudila mu da uđe i popuši jednu cigaretu.
Na kviz sam zaboravila.
Koračala sam ispred njega da pomjerim razbacane jastučiće na sofi i u trenu kad sam se okrenula, okrznula sam se o Leovo tijelo, jer je stajao preblizu.
Kako se to dogodilo, da me obujmio svojim snažnim rukama i da su nam se usne spojile?
I to da nismo prestajali?
I njegova rečenica kroz promukli šapat: "Tako si lijepa."?
Kako sam lebdjela nošena u njegovim rukama do moje spavaće sobe?
I moja strast koja je, kao požar nad kojim su izgubili kontrolu, plamtjela mojim tijelom?
Ne znam.
Znam da sam tako gorjela samo one noći kada sam se predala svomu mužu i kada smo stvorili jedan mali život, koji se danas zove Sandro.
Kada je otišao, jer sam mu nakon počinjenog grijeha bacila odjeću u krilo i rekla:
"Trebao bi poći.", sjela sam na rub kreveta i spoznala da je čovjek u boli tako ranjiv, spreman se podati, spreman griješiti, a samo zbog mrvice nečije pažnje, nečije nježnosti.
Nisam li u tom trenu bila ista kao moj muž - kurviš?
* Nekontrolirano : Sandro i Zitta
* Ja, Sandro, od tate kurviša
* On Kurviš? Ma ne!
* Zet kurviš? Ja?
* Zet kurviš
komentiraj (19) * ispiši * #
Nekontrolirano : Sandro i Zitta
ponedjeljak , 26.05.2008.
Mađarica me uvijek čekala sva vatrena i neopterećena ikakvim grintanjima.
Dijete koje smo imali, bila je naša velika tajna. Ali, dijete izvan zakonskih normativa.
Kad mi je, u najžešćim vatrenim osjećanjima, rekla da je trudna i da želi roditi to dijete, rekao sam da se ja razvoditi neću, iako mi moja zakonita supruga nije mogla podariti nasljednika. Jednostavno, Irenu nisam mogao ostaviti. Pobjeđivala me sa svojom samozatajnom naravi. Uvijek me vjerno čekala i nikada nije radila scene.
Ona je bila moja žena i tu se ništa nije moglo promijeniti.
Sa Ibojom, mojom vatrenom Mađaricom, otišao sam u njihov ured i dijete uredno priznao na papiru.
Bila je djevojčica i znao sam da djedu i ocu neću moći produžiti lozu njezinim rođenjem, ali bilo je dobro znati da sam zdrav, još uvijek.
Kada sam ju primio u naručje prvi puta, kao munja me pogodila misao na dvoje djece koja su negdje u bijelom svijetu i moja su. Dvije djevojke su davno ostale trudne sa mnom i nisu željele prekinuti trudnoću, iako sam objema rekao da se neću ženiti. Mislim da su me htjele uloviti na taj način, ali meni se, zbilja nikada nije padalo na pamet, vezati i odreći se slobode momačkoga života.
Sve dok nisam krenuo izlaziti sa Irenom i oženio je.
Iskren ću biti pa reći, da sam došao u srednje godine, a nisam znao što je to voljeti.
Irenu sam oženio iz pobude da imam ženu poštenu, vjernu i lijepu.
Irena je bila sve to.
Ali, zaljubljen, lud za ženom nisam nikada bio.
I za Iboju me vezala strast. Nije bilo ljubavi.
I strasti je nestalo kada je rodila dijete, ali sam tada svoju pozornost pretočio na dijete.
Obožavao sam njene rumene obraščiće i ljubomorno ju držao u naručju.
Pokosila me i misao da bi ju neki idiot mogao iskorištavati, kao što sam ja unesrećio mnoge cure.
Ali, nisam dozvolio da me strah savlada. Zaključio sam da ću ju braniti dok u meni bude srce kucalo, srce prepuno ljubavi za tatinu malu princezu.
Kada mi je Irena javila da je trudna i rodila sina, Iboju i našu malu Zittu, skroz sam zanemario.
No, pošto je punica uporno manevrirala i po svom i po našem stanu, jednoga dana poželio sam pobjeći iz tog najčuvanijeg civilnoga zatvora.
Rekao sam Ireni da moram otputovati i vidjeti kako radi naša trgovina auto dijelovima.
Nikada im nije bilo drago što je, kao giljotina nad njihovim glavama, visjela činjenica da me veže nešto još uvijek za tu, njima mrsku zemlju.
Nikada nisu saznali za dijete, ali su sumnjičavo kružili i oko takve mogućnosti.
U početku sam se hitro vraćao nakon vikenda provedenog kod Iboje.
S njom mi je bilo dobro. To je bila žena sa čvrstim stavom, za razliku od Irene. Jednostavno, kada bi ona nešto odredila, isplanirala, tako je moralo biti. Nisam ni primijetio da me počela motati oko maloga prsta, uvidjevši moju slabost prema Zitti.
Vikende sam pretvarao u tjedne, a onda se jednom nisam vratio mjesec dana. Iboja je uvijek imala nešto neodgodivo upravo kad bih trebao krenuti, a ja bih jedva čekao razlog i ostajao. Ireni sam stalno smišljao isprike, koje nju baš i nisu puno dirale.
Uvijek je sve bilo OK.
Kad je umrla njena majka, nisam bio uz nju. I to si neću nikada oprostiti.
Ona i Sandro našli su ju kako leži na podu pored kreveta, kada su joj došli u posjet.
Djed je bio sa svojim penzićima u parku.
I onda, jednoga dana, osjetio sam kao da su me razapeli za ruke i noge.
Iboja i Irena.
Osjetio sam kočenje, gušenje.
Obveza prema šutljivoj Ireni.
I nemoć da se otrgnem Ibojinim malim spletkama.
Poželio sam pobjeći.
Više nisam imao gdje.
Preduboko sam se uvalio u priču bez kraja.
Obveze prema djeci i njihovo vječito zapitkivanje gdje sam bio, bilo je teže nego vrdati dvjema ženama.
Djecu nisam smio povrijediti. A postajali su sve otvoreniji, zahtjevniji i s tisuću pitanja.
* Ja, Sandro, od tate kurviša
* On Kurviš? Ma ne!
* Zet kurviš? Ja?
* Zet kurviš
komentiraj (21) * ispiši * #
Ja, Sandro, od tate kurviša
nedjelja , 25.05.2008.
Ne znam kada nastaju, ali moja sjećanja su aktivna od moje nepune treće godine. Da li je to genijalnost?
Nemam pojma.
Pričali su već za moj prvi rođendan da sam ja mali genije.
Da li zato što sam znao odgovore na njihova pitanja, koja su me oni učili?
Nemam pojma.
Ili zato što su me moji roditelji tek u kasnim godinama dobili, ne znam ni to.
Baka je imala glavnu ulogu ( i riječ) za sve nas u njenom okružju. Pokoj joj duši, danas je više nema. Ali, voljela je držati dirigentsku palicu za sve nas i orkestrirati nam kako da dišemo. Zato bi mene moj genijalni djed 'krao' i odvodio u park na ljuljačku, jer je tada on bio - on.
Meni je u svakom slučaju bilo dobro. Kao da su se utrkivali tko će me više zaštiti ili voljeti.
Mama je bila šutljiva. I nikada nije viknula na mene. Ali, isto tako nije me obasipala niti prolomima ljubavi. Bila je to tiha ljubav. Kada bi me ona uzela u naručje i prigrlila, njene nježne ruke su sve govorile. Samo je majka mogla tako grliti.
Osjećalo se u zraku koji svi udišemo da nešto ne štima. Bio je 'najgušći' kad smo svi bili u istoj prostoriji.
Mama je malo pričala sa tatom.
Tata je uvijek putovao.
Baka je uvijek nešto govorila protiv njega (kada je mislila da ja spavam ili ne čujem ). Samo djed nikada nikomu ništa nije govorio. Izgledalo je da je njemu sve kako treba. S njim je bilo tako ugodno, tako da sam se već u petoj godini trudio da ga oponašam. Nisam puno pričao. Ali, kad bih nešto rekao, baka bi pljeskala rukama kao da sam izrekao misao stoljeća.
Iz svega što se šuškalo oko mene, mogao sam zaključiti da je moj tata 'kurviš'. Nisam znao što to znači, ali kada bi to baka izgovorila, zvučalo je kao da ima problema sa odvodom u sudoperu ili začepljenjem kanalizacije. Radila bi face kao da je blizu septičke jame.
I nije mi bilo žao tate. Znao sam ja da on ništa nije čuo, a i jak je pa može da se brani, ako bi baka podigla prutić prema njemu, kao i prema meni kada nisam dobar.
Nego sam ja želio zaštiti mamu. Osjećao sam da je mama ugrožena i od bake i od tate. Slušao sam sve oko sebe i kao spužva upijao, čekajući da budem toliko veliki pa da baku gledam odozgo, kao da sam se popeo na stol.
Tog dana kad budem tako veliki, ja sam odlučio reći baki: „A, sad je dosta. Da čujemo što ima mama za reći!“
Živio sam u ludoj kući, punoj ljubavi za mene.
Tata je sa putovanja dolazio ruku punih darova. Stan nam je bio zatrpan svim mogućim pokretnim i nepokretnim igračkama.
Jednom me mama povela do bake u lokomotivi na akumulator i htjela da to ostavimo kod njih, jer sam imao i trkaći auto isti takav, a mama je htjela da i kod bake imam jednu takvu igračku..
Baka je tada doživjela nervni slom. Povukla je mamu za rukav i uvukla ju u kuhinju da ja ne čujem. I siktala kao zmija da ne želi ništa njegovo u svojoj kući.
Htio sam utrčati i reći:
„Ali, bako, ja sam njegov. I živ sam. Kako ja mogu biti ovdje!“
No, ono slabo dijete u meni, s osjećajem da su to priče za velike, prešutjelo je.
Tada sam zamišljao da sam veliki i baku gledam odozgo i kažem joj: „Ja sam njegov!“
* On Kurviš? Ma ne!
* Zet kurviš? Ja?
* Zet kurviš
komentiraj (20) * ispiši * #
komentiraj (21) * ispiši * #
On Kurviš? Ma ne!
utorak , 20.05.2008.
Mama je uvijek bila ta koja priča. I to onako tiho, kao kad pokvarena slavina kapa pa strpljivo može i u kamenu izdubiti rupu. Moj tata je bio kamen koji šuti, ali mama je bila ta kap koja kapa i uništi kamen.
Oca sam silno voljela. Nije nikada puno pričao, niti mi tepao, ali znala sam da me obožava u svojoj tihoj skromnosti. Uvijek bi bio doma nakon posla, pa bi poslije ručka ležao i čitao novine.
I nikada, baš nikada, nije povisio glas na mene i Marinu, moju stariju sestru.
Za nju su oboje bili mnogo više vezani, jer je cijelo djetinjstvo provela po bolnicama. Prvo su se lili potoci suza kad su saznali da ima iščašen kuk. A onda sam često ostajala kod jednog strica, pa kod drugoga, dok su oni po Zagrebu provodili dane i tjedne, a poslije i mjesece oko njenih operacija.
Ja sam bila tiha. Nisam puno pričala. Kao da sam čekala da me netko zamijeti.
I tako završila srednju školu. A moja sestra Marina razočarana operacijom, koja nije skroz otklonila njeno šepanje, otišla je u glavni grad na studij medicine. Kao da je htjela pronaći gdje je došlo do greške.
Ja znam da greške nije bilo. Mama je pogriješila, a to nikada nikomu nije smjelo pasti na pamet da joj kaže. Kad su doktori govorili da je hitno potrebno raditi operaciju i što prije to uspjeh veći, ona je kukala po kući 'kako će dati dijete pod nož i ne vidjeti ju mjesecima'. Naravno, dvije godine su značile mnogo.
Ali, o tomu se nije pričalo. Samo je Marina tiho patila što po malo zabacuje nogom i ima bolove nakon dugog pješačenja.
Ja nisam imala ambiciju za školovanjem. Nakon svršene ekonomske škole, odmah sam se uposlila u tatinoj tvornici i meni je bilo dobro.
Mnogi momci su mi se udvarali, ali sam svakom uvijek nešto pronašla i odbijala ih. Bilo mi je dovoljno sa prijateljicama izlaziti i provoditi vrijeme u njihovom veselom društvu.
I kao što svaka lija – dolija, tako sam jedne večeri ugledala crnog visokog momka. Moje dobronamjerne prijateljice govorile su da je on opasan tip i da skoro svaka cura ostane trudna sa njim, ali on neće da zna ni za što. Čak su pričale i da se jedna ubila tako što je prerezala vene zbog toga što je ostala trudna, a on joj rekao da nije njegovo i da neće da zna ni za što.
Ja sam samo jedno znala: da nikada neću spavati s njim, jedino ako me oženi.
Bili smo divan par. Par dvoje kojih se vole i koji ima svaki grad u svojoj generaciji.
Mama me strogo odgajala. I mene i Marinu. Da momku nikada ne smijemo dati, jer oni su takvi, kad dobiju, odu, a onda je sramota i kako se pošteno udati. Sve je Miro činio da me obrlati, uvjeri da pođemo njegovim autom negdje na pusto mjesto, pa me pokušavao poljubiti pred kućom za 'laku noć'. Uvijek kada bi mi približio svoje prelijepo lice i dodirnuo mi obraz, u mom trbuhu se sve trgalo i morala bih trčati u kuću stisnuti koljena i dugo sjediti u svojoj sobi, posramljena tom ugodom koja mi je parala po trbuhu.
I onda jednoga dana, Miro me pitao hoću i se udati.
Kad smo već sve priveli kraju oko priprema za vjenčanje, doma mi je došla moja prijateljica Daniela s kojom sam odrastala i družila se još u vrtiću i rekla da moramo razgovarati.
Vidjela sam da ju nešto strašno muči, sjela pored nje, zagrlila ju i rekla:
„Hajde, olakšaj dušu.“
„O tebi je, Irena. Moraš mi vjerovati.“ – zakovala je oči za moje.
„Kako misliš, o čemu?“ – upitah je savršeno mirna.
„Miro ti je cijelo vrijeme, još i prije tebe bio sa jednom Anđom. I ona ti je trudna i traži ga da ju ženi.“ – reče mi Daniela i šutke me gledala, čekajući što imam za reći.
Često sam pitala samu sebe, fali li mi što ili samo sporo reagiram, jer se nikada nisam mogla nervirati niti oko čega. Kako sam sve svoje godine mladoga života tiho čekala da me tko zamijeti, pored Marine, valjda sam se naučila strpljenju. Ili su to bili tatini geni, koji nikada nije vikao niti se posvađao s kim.
„Pa, draga Daniela, znaš ti koliko njih ima takvih. Tko im je kriv, zašto su mu davale. Ne može mu ništa. On mene ženi.“ – rekoh joj i privukoh u zagrljaj. „Ti si moja kuma i neću tu boru između tvojih lijepih očiju.“
„Dobro, kako hoćeš Važno je da znaš.“ – reče Daniela i krenu prema vratima.
Nisam više mislila na to. Mislila sam da će Miro, poslije obećanja na vjernost početi miran život sa mnom.
Godine su tekle kao rijeka, a s njima i rijeka mojih suza. Nakon prve godine, kad nisam ostala trudna, krenula sam po pretragama, liječnicima, pokušajima da se svim mogućim metodama moje mlado tijelo osposobi za postati majkom. Izgubila sam svaku nadu nakon sedam godina. Znala sam da Miro hoda sa drugima i pravila se da ništa ne vidim.
Imali smo sve: kuću, auto, veliki biznis, radila sam i nisam bila žena koja tuli kući. Vodio me na zimovanja, ljetovanja. Čekali smo Nove Godine po skupim hotelima.
I bila sam sama. Sama, kao zatočena princeza u dvorcu. Jer sam večeri provodila u svom carstvu, dok je Miro hodao s drugima i dolazio kući sa tragovima šminke na košuljama i mirisom ženskih parfema u svojoj kosi.
Mirno sam oči sklapala na sve to i pustila ga. Dobro je bilo što mi se uvijek vraćao. I tražio svojim lijepim, njegovanim dugim prstima moje grudi ispod plahte i ljubio moje usne. Puštala sam mu bez strasti da me podvuče pod sebe i zadovolji svoju pijanu požudu. I to je bilo dobro. Nisu mu bile dovoljne one. A ja sam više voljela svoje carstvo, nego samoću koja bi me čekala da sam lupila vratima i otišla. I na kraju krajeva, od kud mi pravo: ne mogu mu ni dijete roditi. A toliko ih je 'posijao', bar se tako pričalo. I ja, odabrana za njegovo carstvo, jalova sam i mrzila sam svoje tijelo. Zato sam mu se podavala u postelji, bez strasti jer ju nisam ni osjećala.
Kad mu je naš susjed Boro rekao da je stanje oko rata ozbiljno i da nam je najpametnije otići na vrijeme, Miro je obavio sve što je trebalo i odlučio da je najbolje da pođemo u Mađarsku. Tako smo bili blizu doma ako od rata ne bi bilo ništa.
Pošto je moj Miro imao nos za oplođivanje novca, odmah je 'snimio' neku kuću u kojoj je zjapio slobodan prostor i rekao mi da bi tu bilo dobro nešto otvoriti. Jer kad kod nas zarati, narod će morati nabavljati negdje ono što im treba za život. Odmah je on zaključio da bi to bili auto – dijelovi.
Mene to puno nije zanimalo, jer nisam znala nikoga, niti jezik, niti sam imala namjeru da se držim s kim. Mama i tata su otišli kod sestre u glavni grad i ona im je pomogla da se smjeste u neki napušteni stan. Mirovi roditelji su umrli u godinama nakon naše svadbe. Tata je obolio od raka i vrlo kratko se mučio s bolešću. A mamu je našao u krevetu, umrla je u snu. Srce joj je samo stalo. Svi smo mislili od silne tuge za njegovim ocem.
Cura koju je uposlio u svojoj trgovini bila je prava mala kurvica. Vidjelo se iz načina kako mu se obraća. Ali, nije mi na pamet padalo da se spuštam na njihov nivo i nešto raspravljam. Nedostajao mi je moj posao i dane sam uglavnom provodila sama u šetnji, kod frizera ili kozmetičarke. Čak sam jednog dana ušla u kuću i ugledala ženske cipele pored kauča u dnevnom boravku. Kad sam otvorila vrata spavaće sobe, na mom Miri propinjala se ta mala fufica. Samo sam pokupila njenu robu i pobacala kroz prozor, pa je gola morala trčati na ulicu i tamo se odijevati. Znam da je susjedima bilo zabavno. A kad je Miro skočio da uđe u kupaonu, zalupila sam mu vratima pred nosom i otišla se otuširati, jer me znoj oblio od muke. Mene, koja se nisam dala tako lako uznemiriti. Kad sam izašla iz kupaone, Miro je već bio ispario negdje. On je uvijek imao nekoga posla. Kad nije nabavljao robu, onda se kurvao.
Dodijalo mi je biti samoj, pa sam mamu pozvala u goste.
Rat se završio, ali se nismo imali gdje vratiti. Sve je bilo spaljeno, a i Miro nije govorio o povratku.
Moja mama se nije mijenjala. Čak je postajala sve gora. Miješala mi se, govorila da sam glupa, da ga trebam srediti da bude manji od makovog zrna i druge gluposti. Ja bih joj samo rekla:
„Mama, smiri se, jedan je tata na ovom svijetu. Malo je žena sretnica poput tebe.“
Međutim, ona je čekajući mene na stajalištu za autobus, čula tračerice u trgovini kako se Miro kurva i uvjerila me da pođem s njom. Pošto mi je bilo dosadno po cijele dane samoj, zaključim da bi trebala malo uznemiriti Mira i poći. Nikada ga nisam ostavljala. Ne znam zašto, ali sam znala da me nikada ne bi on prvi ostavio. Eto, pričalo se da su mu te njegove ostajale trudne, ali nikada ni jednu nije oženio niti mene ostavio radi djeteta. Uzela sam sav novac koji smo imali ušteđen i otputovala s mamom. On nije bio kući kad smo krenule na autobus.
Tata mi je rekao da je to odlično vrijeme za kupovati nekretnine i da bih trebala odmah kupiti stan. U elitnom naselju on je vidio prodaju velikoga stana i pošli smo na razgovor. Nedostajalo mi je još novca.
Morala sam pozvati Mira i tražiti da mi pošalje još, iako mu se nisam htjela javljati kada je zvao da mi priča priče i plače. Odmah je pristao da mi da koliko mi još treba, ali je predložio da dođem sama do njega.
Upravo sam izlazila iz kupaone i podizala kosu u ručnik, kada je on ušao i ugledao me.
Nikada to neću zaboraviti. Bila sam gola i stajala kao ukopana na sred sobe. Pogledao me nekim pogledom zvijeri iz kaveza, i kao da je sklopio oči na pola. Prišao mi je i skinuo ručnik sa moje kose. Kleknuo je pred mene i počeo me ljubiti po trbuhu, grudima, rukama. Stajala sam skamenjena i Bogu zahvaljivala što u sobi ne gori svjetlo, nego do nas dopire samo svjetlost s ulice. A u mom trbuhu se nešto trgalo, kao davno pred petnaestak godina, kada me Miro zavodio na ulazu u rodnu kuću i lice prinosio mom da ga poljubi. Drhtala sam kao da mi je hladno i nisam se micala. Koljena su mi klecala, a on me i dalje ljubio djelić po djelić moga tijela. Znala sam da još dobro izgledam i da sam u četrdesetoj bila kao staro vino. Skidao je košulju sa sebe, a mene nije prestajao ljubiti. Pridigao se na noge, uhvatio me rukama za lice i utisnuo svoje usne u moje. Uzvratila sam mu tako snažno da sam prvi put osjetila da se i od poljupca može trgati ono isto u trbuhu. Stisnula sam noge i uhvatila se za njega, a on je svukao hlače i ponio me prema krevetu. Ječala sam u njegovom zagrljaju, podavala mu se sa suzama i ovijala svoje noge oko njegovog tijela. Davala sam se svom čovjeku nakon toliko godina zajedničkog života, kao nekome s kim ga varam. Nikada nismo tako vodili ljubav. Osjećala sam kako se nadima u meni, ispunjava me, a ja prvi put nakon toliko vremena nisam mrzila svoje jalovo tijelo. Prvi put nakon toliko godina vodila sam s njim ljubav, a da nisam mislila o djetetu. Ječao je na mom tijelu, propinjao se iznad mene i drhtao. Onda se svalio pored mene, duboko disao, pa me opet uzimao, dizao, okretao, ljubio i ljubio po cijelom tijelu.
Odjednom reče:
„Gazelo moja.“
Nikada mi nije nešto takvoga rekao.
A ja sam sljedeće jutro krenula na autobus, dok je spavao kao beba.
Mama je plakala od sreće kad sam se vratila.
„Nisam ti vjerovala!“ – reče.
„Ti nikada ništa ne vjeruješ.“ – rekla sam joj hladno, i pomislila da ju neću još dugo slušati, uskoro ću u svoj stan. Nakon dva – tri tjedna dok nam je ulijevala kavu u šalice, osjetih mučninu i želju da povratim.
„Mama, smrdi ti kava.“ – rekoh joj, a njena susjeda mi reče:
„Draga moja, da ti nisi trudna?“
Uhvatila sam mamin prijekoran pogled prema njoj kojim me htjela zaštiti. A kad sam se nakon par dana vratila od liječnika i rekla da sam trudna, mama je plakala. I tata je zaplakao.
Uzela sam telefon i samo rekla:
„Miro, trudna sam.“
„To!!! To sam čekao!“ – reče. „Znao sam. Te noći si morala zanijeti naše dijete.“
Dojurio je već sljedeći dan, sredio papirologiju oko stana, stavio vlasništvo na moje ime. Odmah je ugledao i dobar poslovni prostor za restoran i sav se okrenuo u ono što je najbolje znao.
U maminom i tatinom stanu uvelike se pričalo o imenu djeteta. Mira su ignorirali kao da ne postoji, a ja sam jedva čekala da pređemo u svoj stan. Željela sam da ime bude Željan ili Željana, ali je moja mama govorila da su to glupa imena za dozivati dijete. I da je ona uvijek maštala kad bi rodila sina da bi se zvao Sandro.
Kako sam mogla ignorirati njene suze i njenu neostvarenu želju pa da sinu ne dam ime Sandro, kada sam rodila sinčinu od pet i pol kila.
Ali, idila sa Mirom nije dugo trajala. Osjećala sam da leptir mora letjeti i taman, kad je sve izgledalo kao bajka, on je počeo odlaziti u Mađarsku, navodno zbog trgovine i nabavke robe.
Znala sam da se uželio svoje Mađarice.
* Zet kurviš? Ja?
* Zet kurviš
komentiraj (19) * ispiši * #
Zet kurviš? Ja?
ponedjeljak , 19.05.2008.
Nije mi ni otac bio bolji.
Za djeda ne znam.
Ali, još od djeda poznati smo kao dobri trgovci. Neki bi nas zvali 'maheri'. Djed je stvorio ogromno bogatstvo, pa su mu se u selu svi klanjali kao moćniku. Znao je on otići poslije drugoga svjetskoga rata do Italije pa donijeti ženske čarape 'najlonke' i tanki papir za motanje cigara. To je išlo kao ludo, pa bi djed stostruko isplatio svoj ulog.
Tako mi je on pričao.
I bio je djed naočit. Visok, crn, zgodan, pravih nogu kao u cure. Plećat. Ali i veliki radnik. Nije mu bilo teško zasukati rukave pa iscijepati kola drva. Ne zato što je žalio platiti, nego je volio da mu ručak 'sagori' . A vode je pio baš puno kao što pijemo i moj otac i ja.
Sve je dakle, krenulo od djeda. Poslije je otac nastavio očevim stopama, s tim što je on samo modernizirao stvari. Djedov veliki dućan otac je dograđivao i punio svim i svačim.
Mogao sam imati curu koju hoću. I ništa mi nije moglo biti zanimljivo. Niti oko čega nisam se morao truditi mnogo. Motao sam ih oko maloga prsta, pričao im 'šuplje' priče i one me ushićene čekale što im se opet vratim i nakon stotina laži.
Dok se nije pojavila Irena. Ona mi nije dala. Ne da nije dala odmah, nego nikako. Nije mi dala niti da ju poljubim. Ništa čednije i nevinije nisam sreo do tada. A kako me otac počeo kritizirati da mi je vrijeme da se skrasim i poradim na nasljedniku, pomislio sam da bih Irenu mogao odvesti pred oltar. Bar sam znao da mi se nitko ne može narugati ili nasmijati o 'nošenoj robi'. To je bilo vrlo važno momku kao ja, koji je povalio svaku curu s kojom je prošao ulicom.
Kad su počeli prolaziti mjeseci, a kasnije i godine, Irenina neplodnost mi se učinila kao plaćanje svih grijeha koje sam počinio prema tim mladim curama.
Ali, ja sam to i dalje radio. Irena je dolazila s posla doma i bila vjerna, čestita i lijepa supruga. A ja sam i dalje bio taj koji živi kao momak. Nisam mogao odoljeti ženama koje su me očima gutale i same mi se nudile.
Znao sam da Irena sve to zna. I šutke je živjela pored mene. Vjerojatno zato što se osjećala krivom što mi ne može podariti nasljednika. Imali smo sve, i kuću, i prodajni centar i dobar auto. Ali nismo imali dijete.
I onda se pođe šuškati o ratu. Do posljednjeg trena radili smo, prodavali i nabavljali. Ali, jednoga dana susjed Boro mi reče:
„Prijatelju moj, poslušaj me. Pakuj se i idi. Neće na dobro. Jebo imetak. Spasi glavu. Bit će gadno.“
Irena i ja krenuli smo prema Mađarskoj i iznajmili jednu omanju kuću. Ona djedova žica za biznis odmah je proradila i tražio sam prostor za otvoriti trgovinu auto – dijelovima, jer u tom malom mjestu blizu granice nije bilo niti jedne. A normalno je bilo da će ljudima par kilometara od granice gdje je rat dolazio velikom brzinom trebati dijelovi za aute. I u ratu se vozi.
Zaposlio sam jednu mladu Mađaricu i odmah mi je počela kolutati očima. Tako smo se počeli viđati svaki dan i poslije njene smjene.
Irena nije znala nikoga, nije znala jezik i voda je išla na moj mlin. Nije se družila ni s kim.
Jednom me čak našla s njom u krevetu. Ranije se vratila od zubara.
Nisam mogao shvatiti tu njenu istrajnost, kada je samo bez riječi pobacala njene cipele i torbu kroz prozor i otišla u kupaonu.
Morao sam priznati da sam bio ponosan na tu njenu gordost i ponos. Nije se raspravljala sa mnom.
Sve dok jednoga dana punica nije došla u posjet i odvela ju sa sobom. Bila je tu par dana, u mojoj kući, ignorirala me i ponašala se kao da sam ja došao k njoj, a ne ona k meni.
Kuća je bila pusta. Nedostajala mi je Irena, onako dugonoga, vitka, sa svojom rasutom crnom kosom po jastucima, poželjna i putena – u našoj postelji, kako samo može biti žena koja ti pripada i nikomu više.
Naravno, kakvo bih ja bio muško da ju nisam zivkao i molio da mi se vrati.
No, onako opasno šutljiva i tajanstvena, jednoga dana me nazvala i rekla da joj ne može biti ono novaca što je ponijela od naše ušteđevine da bi kupila stan. A i ona, ni manje – ni više, nego stan od sto kvadrata.
Novac mi nikada nije bio bitan niti sam radio problem od toga. Rekao sam joj tepajući:
„Mače moje, nema problema, daj dođi i dam ti koliko treba. Neću nabaviti novu turu robe i sve O.K.“
Te noći bila mi je čednija i vatrenija nego ijedne od svih tih godina kada mi se podavala u našim bračnim noćima. Gorjela je i dahtala u mom naručju. Čak sam se u jednom trenu uplašio: „ S kim je ovo naučila?“ Bila je u najljepšim zrelim godinama.
Podala mi se tako strasno, a ipak sljedeći dan sjela u bus i otišla u našu zemlju, jer je rat već bio završio. (Zaboravio sam to reći.)
Javljala mi se svaki put kad ju zovnem, ali mi je već bilo jasno, da joj se čaša prelila i da se neće vraćati u našu iznajmljenu kuću u tuđoj zemlji. Nikada me nije ona zvala, do jednoga dana, nakon nekih mjesec - mjesec i pol od njenog dolaska k meni:
„Miro, ja sam trudna.“ – reče tiho i odlučno.
„To sam čekao sve ove godine.“ – kliknuh i rekoh joj da odmah krećem prema njoj. Odmah sam se sjetio one noći kada mi je pripala kao nikada do tada. Žene, kao moja Irena su pripadale samo jednom muškarcu. Znao sam to. Osjećao. Previše me voljela, da bi u tom novom gradu mogla tek tako leći s nekim. Znao sam da je dijete moje.
Otišli smo za srediti papirologiju oko stana i stavili ga na njeno ime. Blizu zgrade vidio sam dobar poslovni prostor uništen od požara. Dok sam ja to otkupio i opremio, ona je namještala stan kako ona želi i jedne večeri, dok smo gledali televiziju, uhvatila se za trbuh i tu noć u bolnici prišli su mi čestitati da sam dobio krasnoga sina od pet i pol kila.
I tko sretniji od mene.
Ali, čežnja za slobodom i mojom vatrenom Mađaricom počela me zaokupljati s vremena na vrijeme.
Iako puncu i punici nije bilo drago što trgovinu u Mađarskoj ne zatvorim, nisam obraćao previše pažnje na njihova kvocanja. Ta putovanja o vikendu na dva – tri dana bila su moj ispusni ventil. Umro bih da ostanem zakopan u tom gradu, u kojem nisam nikada živio i ne poznam ljude u njemu. Osim posesivnih roditelja moje tihe supruge. Čak nisam imao pravo niti ime izabrati djetetu. Već je to ona isplanirala s njima. Jedino nikada nisam dolazio u neugodne situacije s njenom sestrom, koja se uvijek držala po strani i živjela svoj život. Iako sam znao da me šutke optužuje.
Pa, zar da se nerviram zbog imena. Prezime je moje. I djedovo. I očevo. I neće nam se 'biznis – žica' prekinuti. Čekalo ga je cijelo bogatstvo, samo je trebao rasti. Školovati se i preuzeti sve poslije mene.
Ali, o tome nisam htio razmišljati. Još sam pucao od snage i ignorirao prve sijede na sljepoočnicama.
* Zet kurviš
komentiraj (22) * ispiši * #
Vjerna
nedjelja , 18.05.2008.
Kad čujem tvoje ime
Zima mi je.
Srsi mi se uz leđa penju.
I sve miriše na tebe.
Ostavio si tragove
I otišao.
Mrzim tvoje odlaske.
Zatvorim sve prozore i vrata
Da mirise naše ljubavi sačuvam.
Pa kao kućni ljubimac
Njuškam kuda su ti stopala koračala.
Ližem kapi koje su ostale na ogledalu u kupaoni.
I držim ruke među stisnutim nogama
Da sačuvam tvoje sokove
Dok mi se ne vratiš sa mirisom večeri.
komentiraj (19) * ispiši * #
Knjiga
subota , 17.05.2008.
Sanjam ja tvoje oči.
I tvoje usne.
Stajala sam tamo na istom mjestu, pred više od šest godina. I imala sam isti osjećaj.
Isti onaj osjećaj iščekivanja i straha.
I opet si došao s ružom pred vrata, a mene opet nema doma. I ništa ne mogu učiniti. Ne mogu popraviti ništa ni u snu.
Čujem te da zvoniš, ali nema me doma.
Širom otvorih oči.
Zvono još jednom zvoni.
"Opet Ana." - pomislih. Ali, ovaj put navukla sam jastuk preko glave.
Opet zvoni. Kratko, jednom. Bez navaljivanja. Bez histerije. Smireno i strpljivo.
Iskorištavam tamu u hodniku i na prstima prilazim vratima. Ne vidim nikoga.
I opet kratko zvono.
"A što ako me netko došao ubiti." - ne znam zašto, ali to sam pomislila.
Odlučim otvoriti vrata i reći:
"Mu ha ha!!!" - onako čupava i zgužvana iz postelje.
Preda mnom je stajao mladić koji me nije ni mogao dobro vidjeti iz mračnoga stubišta.
"Tata mi je rekao da Vam ovo predam." - reče, pruži mi nešto umotano u papir i ode niz stepenice, ne čekajući lift.
Nisam stigla niti riječ izgovoriti. Uvukoh se u sigurnost svoga mračnoga hodnika, zaključah vrata i vratih se do kreveta. Držala sam u ruci tajanstveni paketić, koji je možda svakoga trena mogao eksplodirati ili ispustiti antrax.
Dohvatih mobitel i s pomoću njegove svjetlosti obasjah papir.
Bez adrese, bez imena, bez ikakvoga znaka na tom običnom drap papiru.
Dok sam dvije minute strpljivo četkicom masirala zube i jezik, još sam osjećala da mi koljena klecaju.
Kuhalo škljocnu i voda je provrela. Prelih smeđa zrnca na dnu šalice i provukoh šalicu ispred lica. Obožavala sam taj jutarnji ritual. Koliko ljepote i očekivanja od novoga dana je bilo u tom mirisu.
Kao da sam očekivala da me svaki put taj miris toga dana vodi na neko putovanje ili donese radosnu nesvakidašnju vijest.
Tajanstveni omot stajao je na stolu. Odgađala sam trenutak razotkrivanja.
Nožićem, s kojim sam najviše voljela guliti krumpir, jer mi je fino pasao u dlan ( nikada nisam znala držati nož u ruci), provukoh potezom kirurga nježno ispod selotejp - trake sa svih strana.
Ispod se ukaza knjiga.
"U potrazi - sve ove godine" - pisao je naslov na njoj.
Ne znam zašto, ali sam okrenula prvu stranicu prije nego sam pročitala ime pisca. Kao da sam znala da tu leži odgovor, pred očima mi zatreperiše slova lijepoga karakternoga rukopisa:
"Kada ovo budeš držala u ruci,
tu će biti i sva moja ljubav,
a mene više neće biti."
S.A.
Okrenuh pozadinu knjige i ugledah te poznate, zamišljene oči, za koje sam mu uvijek govorila da su tužne i kada su sretne.
Prošlo je gotovo trideset godina. A čula sam od majke da joj je rekao da me nikada nije prestao voljeti.
Na internetu pronađoh podatak o njegovoj smrti ( nakon kratke i teške bolesti).
komentiraj (21) * ispiši * #
Žena bez putovnice
petak , 16.05.2008.
Još jedan pogled.
I opet ona prljava misao: nije sve kako treba.
Razgovor sa samom sobom zna biti i te kako naporan.
Nije dovoljna pjesma slavuja, žubor gradskoga potoka i vriska djece iz vrtića.
Mora pri tomu slušati još i samu sebe.
'Jao, a što ako mi se izvukla nit od čarape. Takve žene izgledaju prljavo, kao prostitutke.' - čula je onu sebe u sebi.
Trudeći se da to bude neprimjetno, skliznu pogledom niz list lijeve pa desne noge. No, ipak je sve bilo kako treba.
'A kosa? Ovi glupi krajevi su ispucali.' - progovori opet ona samoj sebi, dok je stajala u dugom i sporom redu na šalteru u banci. 'A što ako onaj tko stoji iza mene misli - pa mogla si malo posjetiti frizera.'. Ona druga ona u njoj pokušala ju je umiriti, pa začuje drugi glas: 'Ženska glavo, bila si pred dva tjedna na šišanju vrhova.'
Da li je auto zaustavio zato što poštuje pješački prijelaz bez semafora ili samo zato da odmjeri njene noge, njoj to nije bilo bitno, jer joj je opet sa ramena kokodakala ona samokritična druga ona:
'Čini mi se da ti je na rukavu bijela mrlja. A jakna je tako crna.'
Glupo je savinula ruku u laktu i promotrila. Na njen užas, doista, bila je bijela mrlja, ali to nitko nije vidio nego ona.
A šminka? Nije li ti se zamrljalo oko očiju? A i ta torba? Nije li ti nekako napuhnuta stvarima u njoj?' - izluđivao ju je glas perfekcioniste iznutra, vječito sumnjajući da ipak nije sve posložila kako treba od glave do pete.
U lakovanim cipelama zaskoči se na vjetar i pusti mu da joj uradi pravu frizuru.
komentiraj (21) * ispiši * #
Oproštajno pismo
srijeda , 14.05.2008.
Jučer mi netko zvoni na vrata.
Htjela ne htjela, to me uznemirilo. Pomilovah nježno pogledom svoju još toplu kavu u Mozartovoj šalici, tužna što se usudio netko kvariti naše trenutke tišine. To nikada ni s kim ne dijelimo. Možda dozvolimo tu povlasticu samo pjevu ptica koje se igraju u krošnjama velikoga drveća u dvorištu zgrade.
Nikada ne otvaram vrata.
I nikada se ne javljam na telefon.
To svi znaju, pa samo šalju plašljive poruke, 'lavu koji spava' i čekaju odgovor.
Zvono se začu još jednom. I ja se zapitah, koja je uloga portafona, ako mi netko tako može doći do vrata.
Više bijesna, nego radoznala, na vrhovima prstiju bosih stopala, priđoh vratima i kroz 'oko' ugledah uplakanu Anu.
"Što ona radi tu pred mojim vratima? Zar nije na poslu?" - pomislih.
I ugledah njenu ruku kako mi maše i sklapa ruke na molitvu. Nešto kao: 'Molim te, otvori!'
Valjda me svjetlost odala u tom komadiću stakla na vratima.
Otvorila sam vrata i neljubazno se podbočila jednom rukom. To je trebalo značiti: 'znaš da ne volim ovakve upade'.
"Molim te, mogu li ući?" - pitala je i odgurujući me u stranu već prolazila pored mene.
Nervozno je vadila cigaretu iz kutije i pripaljivala drhtavim rukama.
"O, come on!" - zavapih uspaničena gledajući u smrdljivu bijelu spodobu koja je izlazila iz njenih usta. ('To može samo on i ne smeta mi.')
"Slušaj. Sinoć sam napravila glupost i treba mi tvoja pomoć." - poče svoju priču i dohvati moju šalicu pa otpi gutljaj.
Zgrozih se od tolike gluposti i ponudih da joj pripravim nesicu.
"Ma, ne! Neću, idem ja, samo da ti kažem. Smučio mi se sinoć. Petlja, obećava, laže, a ja budala stalno vjerujem i čekam. Priča kako je nesretan i ne razgovara s njom osim kad mora, a ja ti fino zapucam do njegove kuće i sjedim u autu pa gledam. Nećeš vjerovati, sjedi on s njom ispred kuće i piju kavu."
"Pa, što je tu strašno?" - upadoh.
"Ali, on kaže da ne razgovaraju." - pjenila je od bijesa i ponovno preživljavala scenu koju je vidjela.
"Ne razumijem. A što hoćeš od mene? - pitam ja nju.
"Pa, hoću mu poslati oproštajno pismo."
"Odavde?" - začudih se.
"Ma, ne. Ti lijepo pišeš i djeci si mi napisala toliko sastavaka za zadaću. Daj, molim te, napiši onako jedno da mu srce pukne, i da me moli i plače poslije kada ga pročita."
komentiraj (20) * ispiši * #
Štedo-krado?
utorak , 13.05.2008.
Cijelu glupu noć
Vezli smo glupu priču.
Nikakav talk show nije mogao konkurirati.
Bila je to utrka tko će veću glupost izreći.
A impulsi su kao padalice
Sijevali jedan za drugim.
Lice mokro od suza.
Tvoje ili moje?
Zar je bitno.
Toliko se volimo da smo
Roštiljali jedno drugoga.
A tko je pobijedio?
Operater...s tvojim i mojim kunama.
A mogli smo to sve u fond staviti.
Daj, vrati se već jednom s tog dugog putovanja.
Gubim strpljenje.
Nedostaje mi tvoje prezime.
komentiraj (22) * ispiši * #
Nema u glavi? Ima u nogama
ponedjeljak , 12.05.2008.
Jučer napisah jednu krasnu misao.
I pojma nemam gdje sam ostavila papirić.
Sinoć me probudila bol u lijevoj nozi.
I nisam mogla opet zaspati.
Sjetih se prizora protekloga dana.
U glavi krenuh krojiti priču za moju 'radionicu'.
U jutro pijem kavu i sjetih se:
papirića i nesanice.
Nema papirića.
A zaboravnost je kao paučina
pokrila nezapisanu priču iz nesanice.
Pa, da!
Imam glavu samo za ...šminkanje.
komentiraj (18) * ispiši * #
Pljusak
subota , 10.05.2008.
Rijetko je o Božiću padao snijeg u našim krajevima.
Tako je bilo i ovoga blagdana. Obitelj se okupila. Svih mojih šestoro djece i glava kuće.
Gledala sam ga preko stola i pomislila da ga još uvijek volim i treperim nad njim kao i onda pred trideset godina kad sam pred oltarom rekla 'da'. No, ovoga blagdana zebnja me stegnula oko srca. Ona sumnjičava žena, žena koja uvijek živi u strahu od poniženja prevare, šapnula mi je da se probudim. I pripazim. Bojala sam se da je bilo kasno kad je spoznaja kucnula na moja vrata.
"Mama, boli li te što?" - upita moja brižna Julija. Nagnuh joj glavu k ramenu i poljubih je kroz svilenu svečanu košulju:
"Ne, dušo moja, samo sam se umorila oko silnih kolača."
Vani je kišilo.
Već punih trbuha, prešli smo od stola u blagovaonici do dnevnoga boravka, bliže k okićenom boru.
U trenu, pljusak je nadjačao šuškanje papira koje su odmatali s darova. Ruka mi zadrhta odmatajući dar na komu je bilo moje ime.
Bio je to rukopis moga Borisa. Misao mi kao munja preskoči ovaj veliki stambeni prostor, u pretprazničku gužvu, kada sam ruku punih vrećica sjela u auto i krenula, a prometni policajac me sačekao odmah nakon izlaska s velikog parkinga prodajnoga centra.
Ljubazno je zatražio prometnu dozvolu. Dok sam ju vadila iz pretinca, na pod auta padne duguljasta crna kutija i iz nje ispadne tanka zlatna ogrlica. Cijenu sam mogla i zamisliti i ljutnja me posu rumenilom po licu. Nije nam nikada bilo do toga da kupujemo zlato. Jedino zlato od moga supruga bila je zlatna burma s vjenčanja.
Narogušeni policajac bez milosti u te pretprazničke dane naplati mi kaznu zbog pojasa.
Crna kutija unijela je strah u mene, pa nisam ni bila svjesna što radim: smušeno vadim novac, plaćam, a suze se slijevaju niz lice.
Ruka mi je zadrhtala. Ispod papira nije bila crna kutija. Bila je obična bijela tanka kutija od kartona i u njoj rubac pastelnih boja, kakav nose skromne žene kao ja.
Usiljenim osmijehom pogledah ga, a on se nagnu prema meni i ovlaš poljubi moje lice, kao dobru staru prijateljicu.
"Znaš, Marija, trebala bi se pripaziti Eve. Ona se meni ne sviđa." - rekla mi je moja nenametljiva Sofija, koja nikada, ama baš nikada, nije zabadala nos u tuđe živote, još mnogo vremena prije Božića.
komentiraj (22) * ispiši * #
Godišnjica
petak , 09.05.2008.
Već u hodniku osjetih miris pečenih kolača.
"Ženo Božja, dokle ćeš se trošiti na gluposti!" . graknuh na nju ljuta.
Ja, spremna kao za modnu pistu, 'sudarih' se sa njom, koja je sličila pacijentici na nekom odjelu u bolnici. Iako su već bili kasni poslijepodnevni sati, ona je po stanu bauljala u kućnom ogrtaču.
Dok je pogledom ispratih prema kuhinji, gdje nam je pošla pripraviti kavu, primijetih preduge nogavice pidžame, prljavih rubova, jer je gazila petama po njima.
Blijeda, čupave kose s ispucanim krajevima, sjedila je preko puta mene, a suze skliznuše niz obraze:
"O, Bože, pogledaj me kakva sam. Tako sam umorna od svega. Puknut ću." - reče bespomoćno.
"A što ja treba da ti kažem na to!" - rekoh ljuta.
Nije ovo prvi put da ju dolazim čupati iz njene izgubljenosti. No, ona ne želi pružiti ruku da joj se pomogne.
"Molim te, samo mi objasni čemu kolači. Pa to je samo godišnjica njegove smrti?" - rekoh s bijesom u glasu.
"Ali, to je sve što mogu učiniti za njega. Doći će mi prijatelji, rodbina. Svratit će." - reče nešto što je meni zvučalo jako glupo.
"Halo, jesi li ti luda. Njemu treba molitva na misi i zapaljena svijeća. Mir 'tamo' neće dobiti na ovalima kolača i gajbama sokova i piva. Ja to ne radim tako." - nekontrolirano sam sipala riječi jednu za drugom.
"Znam, ali ja ne mogu drugačije." - reče bespomoćno.
"Što ne možeš! Čemu horde naroda kroz tvoju kuću. Nakon desetljeća i pol, za mene to je još uvijek samo moja bol i moje djece. Otiđi sa kćerkama na grob, okiti ga cvijećem, zapali svijeću i njemu je dovoljno. Čemu gozbe od kolača i pića!"- nakon svake godine govorila sam isto, a ona je 'gonila' po svomu.
I što je najgore bilo: kukala je i uvijek radila isto.
"Meni nitko i ne zna za godišnjicu. Moja djeca i ja ga ne zaboravljamo i samo nama još nedostaje. Tako i ti. Uzmi taj dan samo sebi i djeci. Drugi će ti doći samo da vide koliko si napredovala i provjere stanje nakon još jedne godine." -grubo sam joj pljuskala istinu u lice. "Ti si jedna od onih koje trebaju 'make-over'!!! Ja ne! Ja imam stav. Ja od onoga dana kada sam mu priredila posljednji ispraćaj, znam da njegov odlazak boli samo našu djecu i mene."
Drhtavom rukom zarinu mi nokte u kožu moje desne ruke, kojom sam pošla uzeti šalicu s kavom.
"Budi uz mene danas. Neka te tu. Kad si ti tu - sve izgleda drugačije. Bojim se." – tihim glasom reče, lica mokroga od suza, osvrćući se prema drugoj sobi, da ju ne čuje jedna od kćerki.
komentiraj (21) * ispiši * #
Miris dima
srijeda , 07.05.2008.
Ni početak ni kraj.
Upravo negdje na dvjestotom kilometru. Mirisalo je po dimu iz vrtova pored puta.
Osjetih u grlu ljutkast okus ljubomore na slobodu prostora oko kuća uz glavnu cestu. Pomislih na moj stan na šestom katu koji je sličio kavezu. A uz ovu cestu ni ptice nisu bile u kavezu. (Kao moja doma. Kavez u kavezu.)
Na travi, sjedili su zadovoljni muškarci i žene uz popodnevnu kavu. Bio je to odmor nakon čeprkanja po redovima krumpira koji je odavno oformio svoje kućice.
Zaključih da nisam vidjela micanje usana. Nema razgovora. Nego zadovoljan pogled, prema dugim vrtovima, koji miluje rezultate svoga rada sa motikama.
Bio je to odraz i slatkoga umora u njihovim očima.
Oko kuća uredni cvijetnjaci. Rezultati, valjda, ženskih ruku. (Moja majka uvijek voli urediti cvijetnjak onako kako ona želi.)
Sunce je padalo na svoj zalaz i dim se spuštao po cesti.
Pogled na pokazivač vanjske temperature podsjeti me da to sve samo izgleda kao ljetno predvečerje.
komentiraj (24) * ispiši * #
Kolona
utorak , 06.05.2008.
„Jesi li siguran da si se prestrojio u pravu kolonu?“ – priupitala sam već sumnjajući da se nalazimo u pravoj traci. Više od pola sata stajali smo na istom mjestu. Od velikog kamiona sa prikolicom ispred nas, nisam mogla vidjeti što se događa ispred nas. Ono što se moglo vidjeti, bilo je nekoliko automobila koji su prelazeći u lijevu traku odustajali od čekanja.
„Samo budi strpljiva, sigurno smo u pravoj traci.“ – bio je odgovor u koji nisam baš puno povjerovala.
Konačno u blagom desnom zavoju ugledah pomicanje nekoliko automobila prema naprijed. Sunce koje je nemilosrdno grijalo po mojim koljenima stvaralo mi je nervozu.
Približavali smo se mjestu, na kojem je ostalo moje sjećanje na ženu tužnoga pogleda. Stajala je mirno u travnatom otočiću u raskrižju prije semafora i držala sliku u ruci. Iz te daljine nije se moglo vidjeti tko je na slici, ali je pogled na dijete u kolicima bio dovoljan za vidjeti svu njenu nesreću.
Iz torbe sam dohvatila novčanik i pronašla papirnatu novčanicu. Diskretnim pogledom uhvatila je moju proturenu ruku kroz prozor auta, prišla i tihim, pokornim glasom šapnula:“Hvala.“
Kako je auto lagano klizio u koloni prema travnatom otočiću kod semafora, zakovanog pogleda pratila sam da li će žena biti na istom mjestu i nakon nekoliko mjeseci. Nije bilo nikoga.
Ali se iznenada iza ogromnog kotača kamiona ukaza mala dječja glava. Koračao je šepajući i trzajući lijevom nogom.
„Sigurno su mu male tenisice.“ – zaključih naglas.
„Komu?“
„Pa, njemu. Vidiš kako hoda. Zaboga, pa on nema više od tri godine.“ – uplaših se da bi mu netko mogao nanijeti zlo u ova popularna vremena zlostavljanja nevine dječice.
Gledao je ravno prema meni. Njegova plava kosa stršala je ošišana na 'jež' frizuru. Plave oči su kao dva mala jezera gledala prodorno niz traku u kojoj se nizala kolona, sporo se mičući.
„Imaš li dvi' kune?“ - upita, hvatajući za rub otvorenog prozora svojim prljavim rukicama.
Dohvatih torbu i izvukoh novčić- dva više nego je pitao.
Nosić je bio uokviren ranicama ispucane kože. Sline su curile sve do usnica na kojima se diglo nekoliko slojeva ispucane nježne kože. Koža rumenih i debeljuškastih obraza bila je debela kao đon i gruba.
Njegove tri – četiri godine tog malog života bile su spržene nezdravim proljetnim suncem.
„Da li te žuljaju tenisice?“ – upitah ga.
„Aha, lijeva. Male su mi.“ – dobih neočekivan odgovor. Razgovarao je sa mnom kao mali čovjek. Osjetih u njegovim riječima sredinu u kojoj odrasta, stav ljudi prema njemu kao prema velikom od svih onih s kojima provodi svoj mali grubi život.
„Imaš li soka?“ – upita me. Na zadnjem sjedištu ležala je velika boca 'fructalovog' gustog sa širokim grlom. Pružih mu, a on prvo odmaknu bocu od sebe pa zagleda u tiketu.
„Je l' ovo od jabuke?“ – postavi mi šokantno pitanje.
„Nije, ima svakakvog voća.“ – rekoh mu.
„Aha. Ne volim jabuke.“ – odgovori mi i nagnu široko grlo velike boce na svoje slinave usnice.
Nakon nekoliko malih gutljaja, vrati čep na bocu i pruži mi nazad.
„Ne, zadrži, pij. A je li ti teška, hoćeš li vrećicu?“ – upitah ga zabrinuta, jer je bio samo malo veći od te teške boce.
„A – a, mogu 'vako.“ – reče i nabaci bocu preko ramena kao vreću. „Hvala.“ – reče i produži niz kolonu tražeći novu milostinju.
Okrenula sam se sa užasnom tugom i pratila ga pogledom. Kotač na kamionu iza nas bio je veći od njega. Užasnu mi pomisao da mu netko nanese zlo. Poželjeh tražiti mjesta gdje će mi dozvoliti da ga uzmem k sebi i pružim svu toplinu normalnoga života. Kada je nestao u zavoju sa beskonačnom kolonom automobila, naš auto se pokrenuo i približio semaforu na zakrčenom raskrižju.
Nigdje nikoga. Niti njegove majke, oca, drugog malog prosjaka.
Samo bačena, tek jednom griznuta jabuka. Sjetih se pitanja da li je sok od jabuke. U trenu sam bila sretna zbog njegovog stava da ne voli jabuke, makar nije u situaciji da bira što će pojesti.
Iz suprotnoga smjera stizao je na motoru prometni policajac da regulira ovaj pretpraznički kaos.
komentiraj (21) * ispiši * #
Bumerang
nedjelja , 04.05.2008.
Mila jednostavno nije mogla objasniti niti samu sebe.
Kada bi trebala izdvojiti od svojih troje djece, za koje bi mogla reći da joj je srcu posebno priraslo, nije to mogla učiniti niti za jedno. Nije ona kriva bila što ju je život zgrabio svojim kandžama i bacio u vrtlog života. Nije se stigla niti okrenuti, a već je prvo dijete plakalo iz zipke. I kako je mogla voljeti to dijete, kad je predstavljalo običan teret. Radovi u polju nisu mogli čekati, žena nije ostajala doma uz štednjak i djecu, nego ih je nosila sa sobom i spuštala u hladovinu kojeg velikog drveta. Kada bi zakmečalo, podojila bi ga na brzinu i opet išla rame uz rame s ostalima u polju.
Zato se ona ljutila na ove današnje mlade žene, kojima se nije moglo udovoljiti. Svaka je stalno nešto kvocala i prigovarala.
Dakle, nije se stigla niti okrenuti, a bila je majka još jednom djetetu. Sada je imala dva tereta: jedno za rukicu, a drugo u naramak, pa u polje.
Kako je život grabio velikim koracima, tako joj se nekada činilo za neke stvari prebrzo, a opet za druge minute su išle kao godine.
Troje djece je bilo previše za nju, da bi mogla podići ruku i pomilovati ih. Najviše ih je voljela kada su spavali. Tada bi ih onako malene, nedužne i mirne, milovala pogledom i bila sretna što tišina vlada oko nje, u domu, koji nikada nije prihvatila kao svoj dom.
Život je prevalio veliki komad i ona je odjednom postala i baka. Unuci su se redali jedan za drugim, dolazili joj u goste i radili štetu po vrtu koji je ona s teškom mukom njegovala.
Ne, ne daj Bože, nikada nikomu nije rekla da je ljuta zbog štete. Niti unucima niti svojoj djeci, koji nikada nisu vodili računa što njihova djeca rade. Po cijeli tjedan štedjela bi pavlaku i jaja, da im može prirediti skromni ručak. Ipak je željela da joj požele opet doći.
Sa svojim susjedama, uz koje je dograbila u početke starosti, uvijek je bila na rastojanju. Nije mogla objasniti osjećaj koji ju progoni cijeli život, ali se nikada nije odvojila od sjećanja na onu noć kada su ju čekali prosci i morala se udati za čovjeka koga nikada nije vidjela. Poštovanje prema ocu bilo je jače, od ljubavi prema čovjeku koji je ostao skamenjen gledajući svatovsku povorku u kojoj je ona skrivala uplakano lice ispod vela.
Jedna od tih susjeda bila je Nata. Ne može joj Mila prigovoriti niti jednu riječ lošeg odnosa prema njoj. Možda je to bila ljubomora, koju ona nikada nije mogla priznati. I Nata je imala troje djece, ali ta žena je ginula za svoju djecu. Ljubav je pokazivala od jutra kada bi njihove dječje nožice koraknule iz krevetića, pa do trena kada bi pošli na počinak. Da, bila je ljubomorna na njenu pokroviteljsku ljubav.
I Natini su se poženili i poudali. I njoj su dolazili u goste i ona bi ih još na kapiji čekala kada dolaze. Tako se i Mila nije dala, pa je s radošću čekala svoje.
Jednoga sparnoga dana začula je vrištanje na ulici. Bila je to Natina Lidija, koja je plakala. Mili je bilo malo neugodno što nije znala ni što se zbilo. Naime, kada joj je pozlilo, Natin Filip je pozvao hitnu pomoć i odvezli su ju u bolnicu.
Ono što je Milu uznemirilo bila je ta panična briga i ljubav Lidije za svoju majku Natu. Kroz jecaj je pričala kako je u vrtu nešto radila, u svomu selu,koje se nalazilo uz glavnu cestu. U taj tren na zavijanje sirene kola hitne pomoći, podigla je glavu i kroz dio stakla prozora ugledala majčinu maramu na glavi. U to vrijeme kada nisu imali telefone, mogla je samo zamoliti susjeda da ju poveze do majke, jer joj je suprug Zvonko bio na poslu.
Mila je ljubomorno gledala Lidijine suze i strah za majkom.
„Moja Senka to nikada ne bi. Kako se samo Lidija trgala u jecajima za svojom majkom.“
I tko bi pametan mogao posjesti Milu pred sebe i reći:
„Draga moja Mila, korijeni su zeznuta stvar. A svaka stvar ima korijene. Pa i tvoj odnos prema djeci. Kako si ti stvari i odnose postavila na početku, još u zipkama i hladovini drveća dok si ti mukotrpno radila u polju, tako se one danas pokazuju. Vraćaju se, moja Mila, kao bumerang se vraćaju.“
komentiraj (19) * ispiši * #
