Ni početak ni kraj.
Upravo negdje na dvjestotom kilometru. Mirisalo je po dimu iz vrtova pored puta.
Osjetih u grlu ljutkast okus ljubomore na slobodu prostora oko kuća uz glavnu cestu. Pomislih na moj stan na šestom katu koji je sličio kavezu. A uz ovu cestu ni ptice nisu bile u kavezu. (Kao moja doma. Kavez u kavezu.)
Na travi, sjedili su zadovoljni muškarci i žene uz popodnevnu kavu. Bio je to odmor nakon čeprkanja po redovima krumpira koji je odavno oformio svoje kućice.
Zaključih da nisam vidjela micanje usana. Nema razgovora. Nego zadovoljan pogled, prema dugim vrtovima, koji miluje rezultate svoga rada sa motikama.
Bio je to odraz i slatkoga umora u njihovim očima.
Oko kuća uredni cvijetnjaci. Rezultati, valjda, ženskih ruku. (Moja majka uvijek voli urediti cvijetnjak onako kako ona želi.)
Sunce je padalo na svoj zalaz i dim se spuštao po cesti.
Pogled na pokazivač vanjske temperature podsjeti me da to sve samo izgleda kao ljetno predvečerje.
Post je objavljen 07.05.2008. u 07:05 sati.