Oproštajno pismo

srijeda , 14.05.2008.

Jučer mi netko zvoni na vrata.
Htjela ne htjela, to me uznemirilo. Pomilovah nježno pogledom svoju još toplu kavu u Mozartovoj šalici, tužna što se usudio netko kvariti naše trenutke tišine. To nikada ni s kim ne dijelimo. Možda dozvolimo tu povlasticu samo pjevu ptica koje se igraju u krošnjama velikoga drveća u dvorištu zgrade.

Nikada ne otvaram vrata.
I nikada se ne javljam na telefon.
To svi znaju, pa samo šalju plašljive poruke, 'lavu koji spava' i čekaju odgovor.
Zvono se začu još jednom. I ja se zapitah, koja je uloga portafona, ako mi netko tako može doći do vrata.
Više bijesna, nego radoznala, na vrhovima prstiju bosih stopala, priđoh vratima i kroz 'oko' ugledah uplakanu Anu.
"Što ona radi tu pred mojim vratima? Zar nije na poslu?" - pomislih.
I ugledah njenu ruku kako mi maše i sklapa ruke na molitvu. Nešto kao: 'Molim te, otvori!'
Valjda me svjetlost odala u tom komadiću stakla na vratima.
Otvorila sam vrata i neljubazno se podbočila jednom rukom. To je trebalo značiti: 'znaš da ne volim ovakve upade'.
"Molim te, mogu li ući?" - pitala je i odgurujući me u stranu već prolazila pored mene.
Nervozno je vadila cigaretu iz kutije i pripaljivala drhtavim rukama.
"O, come on!" - zavapih uspaničena gledajući u smrdljivu bijelu spodobu koja je izlazila iz njenih usta. ('To može samo on i ne smeta mi.')
"Slušaj. Sinoć sam napravila glupost i treba mi tvoja pomoć." - poče svoju priču i dohvati moju šalicu pa otpi gutljaj.
Zgrozih se od tolike gluposti i ponudih da joj pripravim nesicu.
"Ma, ne! Neću, idem ja, samo da ti kažem. Smučio mi se sinoć. Petlja, obećava, laže, a ja budala stalno vjerujem i čekam. Priča kako je nesretan i ne razgovara s njom osim kad mora, a ja ti fino zapucam do njegove kuće i sjedim u autu pa gledam. Nećeš vjerovati, sjedi on s njom ispred kuće i piju kavu."
"Pa, što je tu strašno?" - upadoh.
"Ali, on kaže da ne razgovaraju." - pjenila je od bijesa i ponovno preživljavala scenu koju je vidjela.
"Ne razumijem. A što hoćeš od mene? - pitam ja nju.
"Pa, hoću mu poslati oproštajno pismo."
"Odavde?" - začudih se.
"Ma, ne. Ti lijepo pišeš i djeci si mi napisala toliko sastavaka za zadaću. Daj, molim te, napiši onako jedno da mu srce pukne, i da me moli i plače poslije kada ga pročita."