Ne znam kada nastaju, ali moja sjećanja su aktivna od moje nepune treće godine. Da li je to genijalnost?
Nemam pojma.
Pričali su već za moj prvi rođendan da sam ja mali genije.
Da li zato što sam znao odgovore na njihova pitanja, koja su me oni učili?
Nemam pojma.
Ili zato što su me moji roditelji tek u kasnim godinama dobili, ne znam ni to.
Baka je imala glavnu ulogu ( i riječ) za sve nas u njenom okružju. Pokoj joj duši, danas je više nema. Ali, voljela je držati dirigentsku palicu za sve nas i orkestrirati nam kako da dišemo. Zato bi mene moj genijalni djed 'krao' i odvodio u park na ljuljačku, jer je tada on bio - on.
Meni je u svakom slučaju bilo dobro. Kao da su se utrkivali tko će me više zaštiti ili voljeti.
Mama je bila šutljiva. I nikada nije viknula na mene. Ali, isto tako nije me obasipala niti prolomima ljubavi. Bila je to tiha ljubav. Kada bi me ona uzela u naručje i prigrlila, njene nježne ruke su sve govorile. Samo je majka mogla tako grliti.
Osjećalo se u zraku koji svi udišemo da nešto ne štima. Bio je 'najgušći' kad smo svi bili u istoj prostoriji.
Mama je malo pričala sa tatom.
Tata je uvijek putovao.
Baka je uvijek nešto govorila protiv njega (kada je mislila da ja spavam ili ne čujem ). Samo djed nikada nikomu ništa nije govorio. Izgledalo je da je njemu sve kako treba. S njim je bilo tako ugodno, tako da sam se već u petoj godini trudio da ga oponašam. Nisam puno pričao. Ali, kad bih nešto rekao, baka bi pljeskala rukama kao da sam izrekao misao stoljeća.
Iz svega što se šuškalo oko mene, mogao sam zaključiti da je moj tata 'kurviš'. Nisam znao što to znači, ali kada bi to baka izgovorila, zvučalo je kao da ima problema sa odvodom u sudoperu ili začepljenjem kanalizacije. Radila bi face kao da je blizu septičke jame.
I nije mi bilo žao tate. Znao sam ja da on ništa nije čuo, a i jak je pa može da se brani, ako bi baka podigla prutić prema njemu, kao i prema meni kada nisam dobar.
Nego sam ja želio zaštiti mamu. Osjećao sam da je mama ugrožena i od bake i od tate. Slušao sam sve oko sebe i kao spužva upijao, čekajući da budem toliko veliki pa da baku gledam odozgo, kao da sam se popeo na stol.
Tog dana kad budem tako veliki, ja sam odlučio reći baki: „A, sad je dosta. Da čujemo što ima mama za reći!“
Živio sam u ludoj kući, punoj ljubavi za mene.
Tata je sa putovanja dolazio ruku punih darova. Stan nam je bio zatrpan svim mogućim pokretnim i nepokretnim igračkama.
Jednom me mama povela do bake u lokomotivi na akumulator i htjela da to ostavimo kod njih, jer sam imao i trkaći auto isti takav, a mama je htjela da i kod bake imam jednu takvu igračku..
Baka je tada doživjela nervni slom. Povukla je mamu za rukav i uvukla ju u kuhinju da ja ne čujem. I siktala kao zmija da ne želi ništa njegovo u svojoj kući.
Htio sam utrčati i reći:
„Ali, bako, ja sam njegov. I živ sam. Kako ja mogu biti ovdje!“
No, ono slabo dijete u meni, s osjećajem da su to priče za velike, prešutjelo je.
Tada sam zamišljao da sam veliki i baku gledam odozgo i kažem joj: „Ja sam njegov!“
* On Kurviš? Ma ne!
* Zet kurviš? Ja?
* Zet kurviš
Post je objavljen 25.05.2008. u 20:25 sati.