Godišnjica

petak , 09.05.2008.

Već u hodniku osjetih miris pečenih kolača.
"Ženo Božja, dokle ćeš se trošiti na gluposti!" . graknuh na nju ljuta.
Ja, spremna kao za modnu pistu, 'sudarih' se sa njom, koja je sličila pacijentici na nekom odjelu u bolnici. Iako su već bili kasni poslijepodnevni sati, ona je po stanu bauljala u kućnom ogrtaču.
Dok je pogledom ispratih prema kuhinji, gdje nam je pošla pripraviti kavu, primijetih preduge nogavice pidžame, prljavih rubova, jer je gazila petama po njima.
Blijeda, čupave kose s ispucanim krajevima, sjedila je preko puta mene, a suze skliznuše niz obraze:
"O, Bože, pogledaj me kakva sam. Tako sam umorna od svega. Puknut ću." - reče bespomoćno.
"A što ja treba da ti kažem na to!" - rekoh ljuta.
Nije ovo prvi put da ju dolazim čupati iz njene izgubljenosti. No, ona ne želi pružiti ruku da joj se pomogne.
"Molim te, samo mi objasni čemu kolači. Pa to je samo godišnjica njegove smrti?" - rekoh s bijesom u glasu.
"Ali, to je sve što mogu učiniti za njega. Doći će mi prijatelji, rodbina. Svratit će." - reče nešto što je meni zvučalo jako glupo.
"Halo, jesi li ti luda. Njemu treba molitva na misi i zapaljena svijeća. Mir 'tamo' neće dobiti na ovalima kolača i gajbama sokova i piva. Ja to ne radim tako." - nekontrolirano sam sipala riječi jednu za drugom.
"Znam, ali ja ne mogu drugačije." - reče bespomoćno.
"Što ne možeš! Čemu horde naroda kroz tvoju kuću. Nakon desetljeća i pol, za mene to je još uvijek samo moja bol i moje djece. Otiđi sa kćerkama na grob, okiti ga cvijećem, zapali svijeću i njemu je dovoljno. Čemu gozbe od kolača i pića!"- nakon svake godine govorila sam isto, a ona je 'gonila' po svomu.
I što je najgore bilo: kukala je i uvijek radila isto.
"Meni nitko i ne zna za godišnjicu. Moja djeca i ja ga ne zaboravljamo i samo nama još nedostaje. Tako i ti. Uzmi taj dan samo sebi i djeci. Drugi će ti doći samo da vide koliko si napredovala i provjere stanje nakon još jedne godine." -grubo sam joj pljuskala istinu u lice. "Ti si jedna od onih koje trebaju 'make-over'!!! Ja ne! Ja imam stav. Ja od onoga dana kada sam mu priredila posljednji ispraćaj, znam da njegov odlazak boli samo našu djecu i mene."
Drhtavom rukom zarinu mi nokte u kožu moje desne ruke, kojom sam pošla uzeti šalicu s kavom.
"Budi uz mene danas. Neka te tu. Kad si ti tu - sve izgleda drugačije. Bojim se." – tihim glasom reče, lica mokroga od suza, osvrćući se prema drugoj sobi, da ju ne čuje jedna od kćerki.