Odluka

subota , 31.05.2008.

Izgubio sam se u vremenu. Postao razdražljiv i umoran od života na dvije strane.A birati nisam mogao. Žene sam lako ostavljao, ali sa dječjim životima, njihovima osmijesima, srećom i uzvraćenom ljubavi, nisam se mogao igrati. Koliko god je okrutno bilo sve što sam radio Ireni, nikada ju nisam ostavio. Vraćao sam joj se , kao što se dijete vraća majci nakon buntovnog bježanja od kuće.
Često sam razmišljao, kako bi se stvari odvijale da se Irena drugačije postavila.
Ako bi to bio stav koji lupa šakom o stol, mislim da me to ne bi zadržalo. Nisam bio tip koji bi prihvaćao nametnutu vladavinu.
A ovako, njena gorda šutnja i dostojanstveno, tiho, nečujno i nenametljivo postojanje, grizlo mi je savjest kao zmijski otrov.
Pa i kada sam se sav potrošen od ludih seksualnih igara vraćao u sitne noćne sate, zavlačio sam se pod njenu plahtu i obavljao svoju obvezu zakonitog supruga. Iako mi se podavala, osjećao sam sve te godine hladnu pokornost, inat. Nekada mi se činilo da mi se daje u nadi da će njeno tijelo primiti moje sjeme i da je to bila ona tanka nit koja ju je držala za mene.
Inače, što ju je sprječavalo da mi ostavi prazne ormare i ladice.
U Mađarskoj sam posao proširio još u nekoliko gradova i bio prezadovoljan kako posao napreduje. To sam sve stavio na Zittino ime i sebe kao opunomoćenika, ali sam počeo razmišljati o tomu da Iboji kažem da se vraćam u svoju zemlju i da bi trebali kod odvjetnika dogovoriti sva moja prava.
Njena vatrena mađarska krv buknula je kao stari uspavani vulkan, jer odavno je ona već bila preuzela inicijativu i vezala me za Zittu i njihov dom.

Vraćao sam se kasno noću.
Vozeći pustom cestom, smišljao sam kako objaviti Ireni da se vraćam i napuštam svoj stari način života. Pred očima mi se maglila slika njenog ledenog nezainteresiranog pogleda, jer mi je već neko vrijeme zaključavala vrata, kada je odlazila na počinak. Sandro se ne bi odvajao od mene kada bih bio doma i bez obzira što je napunio dvanaestu godinu, još uvijek je želio spavati pored mene na krevetima. Jutrima bi se budio i onako snen dolazio na sofu pored mene. Nekada bi mi ispružio svoje nožice u krilo, a nekada bi naslonio lice na moja koljena i tako gledao u televiziju. Nikada nije rekao nešto što bi diralo u naš muški odnos, do jednoga jutra pred njegov dvanaesti rođendan:
"Znaš, tata, mrzim kada dođem ovamo, a tebe nema. Zar moraš toliko putovati?"
Od tog trena počeo sam razmišljati da je vrijeme da budem stalno pored njega. Zitta je već postala tinejdžerica i s njom je bilo sve teže. Nisam se znao postaviti i shvatio sam da sam krut u odnosu oca prema kćerki, koji je sve više bio posjednički. Iboja bi radila probleme, stavljajući se na njenu stranu i poništavala moj autoritet.

Bilo je negdje oko tri sata u jutro i stigao sam pred zgradu. Zamišljao sam Irenu kako spava sva onako lijepa, zrela i poželjna u našem krevetu. Sandro bi, kad nisam doma, spavao u svojoj sobi. Već sam smislio scenarij da ju svu izljubim, uzmem kao svoju ženu i zamolim za oprost i priopćim odluku da više neću biti odsutan.
Odlučio sam poći stepenicama i ne paliti svjetlo u stubištu.
Srce mi je tuklo kao ludo.
Osjećao sam se kao zaljubljeni srednjoškolac i sve mi je izgledalo tako uzbudljivo.
U trenutku kad sam koraknuo prema našem katu, u odsjaju svjetla iz dizala ugledao sam Irenu ogrnutu u crveni svileni ogrtač kako poljubi nekog muškarca i nježno,usporeno, rukom ga odgurnu unutra i na vrhovima prstiju odskakuta prema stanu.
Kao da je grom pukao u moju glavu.
Samo sam se kao poraženi gladijator okrenuo i nastavio silaziti niz stepenice.
Pojurio sam da vidim tko je taj muškarac. Nisam uspio vidjeti lice, ali kada sam vidio auto u koji je sjeo, bio sam zapanjen.
Bio je to muž njene najbolje prijateljice: Leo.
Moja Irena?
Moja dostojanstvena Irena?
Netko je dirao moju svetinju, tijelo koje sam ja oplodio, koje mi je bilo vjerno toliko godina?
Vozio sam kao lud i jedini smjer je bio vratiti se od kuda sam i došao.
Iako sam čuo zavijanje sirene hitne pomoći, nisam sačekao, nego sam se ubacio u traku.
Sve je bljesnulo prelijepom bijelom svjetlošću.
Letio sam.
Takvom lakoćom.
I osjećao savršen mir.
Čak sam znao i da mi osmijeh titra na usnama.
Bilo je vrijeme da odem.

* Uvijek čekam da nešto kažem
* Na kraju svi smo isti
* Nekontrolirano : Sandro i Zitta
* Ja, Sandro, od tate kurviša
* On Kurviš? Ma ne!
* Zet kurviš? Ja?
* Zet kurviš