On Kurviš? Ma ne!

utorak , 20.05.2008.

Mama je uvijek bila ta koja priča. I to onako tiho, kao kad pokvarena slavina kapa pa strpljivo može i u kamenu izdubiti rupu. Moj tata je bio kamen koji šuti, ali mama je bila ta kap koja kapa i uništi kamen.
Oca sam silno voljela. Nije nikada puno pričao, niti mi tepao, ali znala sam da me obožava u svojoj tihoj skromnosti. Uvijek bi bio doma nakon posla, pa bi poslije ručka ležao i čitao novine.
I nikada, baš nikada, nije povisio glas na mene i Marinu, moju stariju sestru.
Za nju su oboje bili mnogo više vezani, jer je cijelo djetinjstvo provela po bolnicama. Prvo su se lili potoci suza kad su saznali da ima iščašen kuk. A onda sam često ostajala kod jednog strica, pa kod drugoga, dok su oni po Zagrebu provodili dane i tjedne, a poslije i mjesece oko njenih operacija.
Ja sam bila tiha. Nisam puno pričala. Kao da sam čekala da me netko zamijeti.
I tako završila srednju školu. A moja sestra Marina razočarana operacijom, koja nije skroz otklonila njeno šepanje, otišla je u glavni grad na studij medicine. Kao da je htjela pronaći gdje je došlo do greške.
Ja znam da greške nije bilo. Mama je pogriješila, a to nikada nikomu nije smjelo pasti na pamet da joj kaže. Kad su doktori govorili da je hitno potrebno raditi operaciju i što prije to uspjeh veći, ona je kukala po kući 'kako će dati dijete pod nož i ne vidjeti ju mjesecima'. Naravno, dvije godine su značile mnogo.
Ali, o tomu se nije pričalo. Samo je Marina tiho patila što po malo zabacuje nogom i ima bolove nakon dugog pješačenja.
Ja nisam imala ambiciju za školovanjem. Nakon svršene ekonomske škole, odmah sam se uposlila u tatinoj tvornici i meni je bilo dobro.
Mnogi momci su mi se udvarali, ali sam svakom uvijek nešto pronašla i odbijala ih. Bilo mi je dovoljno sa prijateljicama izlaziti i provoditi vrijeme u njihovom veselom društvu.
I kao što svaka lija – dolija, tako sam jedne večeri ugledala crnog visokog momka. Moje dobronamjerne prijateljice govorile su da je on opasan tip i da skoro svaka cura ostane trudna sa njim, ali on neće da zna ni za što. Čak su pričale i da se jedna ubila tako što je prerezala vene zbog toga što je ostala trudna, a on joj rekao da nije njegovo i da neće da zna ni za što.
Ja sam samo jedno znala: da nikada neću spavati s njim, jedino ako me oženi.
Bili smo divan par. Par dvoje kojih se vole i koji ima svaki grad u svojoj generaciji.
Mama me strogo odgajala. I mene i Marinu. Da momku nikada ne smijemo dati, jer oni su takvi, kad dobiju, odu, a onda je sramota i kako se pošteno udati. Sve je Miro činio da me obrlati, uvjeri da pođemo njegovim autom negdje na pusto mjesto, pa me pokušavao poljubiti pred kućom za 'laku noć'. Uvijek kada bi mi približio svoje prelijepo lice i dodirnuo mi obraz, u mom trbuhu se sve trgalo i morala bih trčati u kuću stisnuti koljena i dugo sjediti u svojoj sobi, posramljena tom ugodom koja mi je parala po trbuhu.
I onda jednoga dana, Miro me pitao hoću i se udati.
Kad smo već sve priveli kraju oko priprema za vjenčanje, doma mi je došla moja prijateljica Daniela s kojom sam odrastala i družila se još u vrtiću i rekla da moramo razgovarati.
Vidjela sam da ju nešto strašno muči, sjela pored nje, zagrlila ju i rekla:
„Hajde, olakšaj dušu.“
„O tebi je, Irena. Moraš mi vjerovati.“ – zakovala je oči za moje.
„Kako misliš, o čemu?“ – upitah je savršeno mirna.
„Miro ti je cijelo vrijeme, još i prije tebe bio sa jednom Anđom. I ona ti je trudna i traži ga da ju ženi.“ – reče mi Daniela i šutke me gledala, čekajući što imam za reći.
Često sam pitala samu sebe, fali li mi što ili samo sporo reagiram, jer se nikada nisam mogla nervirati niti oko čega. Kako sam sve svoje godine mladoga života tiho čekala da me tko zamijeti, pored Marine, valjda sam se naučila strpljenju. Ili su to bili tatini geni, koji nikada nije vikao niti se posvađao s kim.
„Pa, draga Daniela, znaš ti koliko njih ima takvih. Tko im je kriv, zašto su mu davale. Ne može mu ništa. On mene ženi.“ – rekoh joj i privukoh u zagrljaj. „Ti si moja kuma i neću tu boru između tvojih lijepih očiju.“
„Dobro, kako hoćeš Važno je da znaš.“ – reče Daniela i krenu prema vratima.
Nisam više mislila na to. Mislila sam da će Miro, poslije obećanja na vjernost početi miran život sa mnom.

Godine su tekle kao rijeka, a s njima i rijeka mojih suza. Nakon prve godine, kad nisam ostala trudna, krenula sam po pretragama, liječnicima, pokušajima da se svim mogućim metodama moje mlado tijelo osposobi za postati majkom. Izgubila sam svaku nadu nakon sedam godina. Znala sam da Miro hoda sa drugima i pravila se da ništa ne vidim.
Imali smo sve: kuću, auto, veliki biznis, radila sam i nisam bila žena koja tuli kući. Vodio me na zimovanja, ljetovanja. Čekali smo Nove Godine po skupim hotelima.
I bila sam sama. Sama, kao zatočena princeza u dvorcu. Jer sam večeri provodila u svom carstvu, dok je Miro hodao s drugima i dolazio kući sa tragovima šminke na košuljama i mirisom ženskih parfema u svojoj kosi.
Mirno sam oči sklapala na sve to i pustila ga. Dobro je bilo što mi se uvijek vraćao. I tražio svojim lijepim, njegovanim dugim prstima moje grudi ispod plahte i ljubio moje usne. Puštala sam mu bez strasti da me podvuče pod sebe i zadovolji svoju pijanu požudu. I to je bilo dobro. Nisu mu bile dovoljne one. A ja sam više voljela svoje carstvo, nego samoću koja bi me čekala da sam lupila vratima i otišla. I na kraju krajeva, od kud mi pravo: ne mogu mu ni dijete roditi. A toliko ih je 'posijao', bar se tako pričalo. I ja, odabrana za njegovo carstvo, jalova sam i mrzila sam svoje tijelo. Zato sam mu se podavala u postelji, bez strasti jer ju nisam ni osjećala.
Kad mu je naš susjed Boro rekao da je stanje oko rata ozbiljno i da nam je najpametnije otići na vrijeme, Miro je obavio sve što je trebalo i odlučio da je najbolje da pođemo u Mađarsku. Tako smo bili blizu doma ako od rata ne bi bilo ništa.
Pošto je moj Miro imao nos za oplođivanje novca, odmah je 'snimio' neku kuću u kojoj je zjapio slobodan prostor i rekao mi da bi tu bilo dobro nešto otvoriti. Jer kad kod nas zarati, narod će morati nabavljati negdje ono što im treba za život. Odmah je on zaključio da bi to bili auto – dijelovi.
Mene to puno nije zanimalo, jer nisam znala nikoga, niti jezik, niti sam imala namjeru da se držim s kim. Mama i tata su otišli kod sestre u glavni grad i ona im je pomogla da se smjeste u neki napušteni stan. Mirovi roditelji su umrli u godinama nakon naše svadbe. Tata je obolio od raka i vrlo kratko se mučio s bolešću. A mamu je našao u krevetu, umrla je u snu. Srce joj je samo stalo. Svi smo mislili od silne tuge za njegovim ocem.
Cura koju je uposlio u svojoj trgovini bila je prava mala kurvica. Vidjelo se iz načina kako mu se obraća. Ali, nije mi na pamet padalo da se spuštam na njihov nivo i nešto raspravljam. Nedostajao mi je moj posao i dane sam uglavnom provodila sama u šetnji, kod frizera ili kozmetičarke. Čak sam jednog dana ušla u kuću i ugledala ženske cipele pored kauča u dnevnom boravku. Kad sam otvorila vrata spavaće sobe, na mom Miri propinjala se ta mala fufica. Samo sam pokupila njenu robu i pobacala kroz prozor, pa je gola morala trčati na ulicu i tamo se odijevati. Znam da je susjedima bilo zabavno. A kad je Miro skočio da uđe u kupaonu, zalupila sam mu vratima pred nosom i otišla se otuširati, jer me znoj oblio od muke. Mene, koja se nisam dala tako lako uznemiriti. Kad sam izašla iz kupaone, Miro je već bio ispario negdje. On je uvijek imao nekoga posla. Kad nije nabavljao robu, onda se kurvao.
Dodijalo mi je biti samoj, pa sam mamu pozvala u goste.
Rat se završio, ali se nismo imali gdje vratiti. Sve je bilo spaljeno, a i Miro nije govorio o povratku.
Moja mama se nije mijenjala. Čak je postajala sve gora. Miješala mi se, govorila da sam glupa, da ga trebam srediti da bude manji od makovog zrna i druge gluposti. Ja bih joj samo rekla:
„Mama, smiri se, jedan je tata na ovom svijetu. Malo je žena sretnica poput tebe.“
Međutim, ona je čekajući mene na stajalištu za autobus, čula tračerice u trgovini kako se Miro kurva i uvjerila me da pođem s njom. Pošto mi je bilo dosadno po cijele dane samoj, zaključim da bi trebala malo uznemiriti Mira i poći. Nikada ga nisam ostavljala. Ne znam zašto, ali sam znala da me nikada ne bi on prvi ostavio. Eto, pričalo se da su mu te njegove ostajale trudne, ali nikada ni jednu nije oženio niti mene ostavio radi djeteta. Uzela sam sav novac koji smo imali ušteđen i otputovala s mamom. On nije bio kući kad smo krenule na autobus.
Tata mi je rekao da je to odlično vrijeme za kupovati nekretnine i da bih trebala odmah kupiti stan. U elitnom naselju on je vidio prodaju velikoga stana i pošli smo na razgovor. Nedostajalo mi je još novca.
Morala sam pozvati Mira i tražiti da mi pošalje još, iako mu se nisam htjela javljati kada je zvao da mi priča priče i plače. Odmah je pristao da mi da koliko mi još treba, ali je predložio da dođem sama do njega.
Upravo sam izlazila iz kupaone i podizala kosu u ručnik, kada je on ušao i ugledao me.
Nikada to neću zaboraviti. Bila sam gola i stajala kao ukopana na sred sobe. Pogledao me nekim pogledom zvijeri iz kaveza, i kao da je sklopio oči na pola. Prišao mi je i skinuo ručnik sa moje kose. Kleknuo je pred mene i počeo me ljubiti po trbuhu, grudima, rukama. Stajala sam skamenjena i Bogu zahvaljivala što u sobi ne gori svjetlo, nego do nas dopire samo svjetlost s ulice. A u mom trbuhu se nešto trgalo, kao davno pred petnaestak godina, kada me Miro zavodio na ulazu u rodnu kuću i lice prinosio mom da ga poljubi. Drhtala sam kao da mi je hladno i nisam se micala. Koljena su mi klecala, a on me i dalje ljubio djelić po djelić moga tijela. Znala sam da još dobro izgledam i da sam u četrdesetoj bila kao staro vino. Skidao je košulju sa sebe, a mene nije prestajao ljubiti. Pridigao se na noge, uhvatio me rukama za lice i utisnuo svoje usne u moje. Uzvratila sam mu tako snažno da sam prvi put osjetila da se i od poljupca može trgati ono isto u trbuhu. Stisnula sam noge i uhvatila se za njega, a on je svukao hlače i ponio me prema krevetu. Ječala sam u njegovom zagrljaju, podavala mu se sa suzama i ovijala svoje noge oko njegovog tijela. Davala sam se svom čovjeku nakon toliko godina zajedničkog života, kao nekome s kim ga varam. Nikada nismo tako vodili ljubav. Osjećala sam kako se nadima u meni, ispunjava me, a ja prvi put nakon toliko vremena nisam mrzila svoje jalovo tijelo. Prvi put nakon toliko godina vodila sam s njim ljubav, a da nisam mislila o djetetu. Ječao je na mom tijelu, propinjao se iznad mene i drhtao. Onda se svalio pored mene, duboko disao, pa me opet uzimao, dizao, okretao, ljubio i ljubio po cijelom tijelu.
Odjednom reče:
„Gazelo moja.“
Nikada mi nije nešto takvoga rekao.
A ja sam sljedeće jutro krenula na autobus, dok je spavao kao beba.
Mama je plakala od sreće kad sam se vratila.
„Nisam ti vjerovala!“ – reče.
„Ti nikada ništa ne vjeruješ.“ – rekla sam joj hladno, i pomislila da ju neću još dugo slušati, uskoro ću u svoj stan. Nakon dva – tri tjedna dok nam je ulijevala kavu u šalice, osjetih mučninu i želju da povratim.
„Mama, smrdi ti kava.“ – rekoh joj, a njena susjeda mi reče:
„Draga moja, da ti nisi trudna?“
Uhvatila sam mamin prijekoran pogled prema njoj kojim me htjela zaštiti. A kad sam se nakon par dana vratila od liječnika i rekla da sam trudna, mama je plakala. I tata je zaplakao.
Uzela sam telefon i samo rekla:
„Miro, trudna sam.“
„To!!! To sam čekao!“ – reče. „Znao sam. Te noći si morala zanijeti naše dijete.“
Dojurio je već sljedeći dan, sredio papirologiju oko stana, stavio vlasništvo na moje ime. Odmah je ugledao i dobar poslovni prostor za restoran i sav se okrenuo u ono što je najbolje znao.
U maminom i tatinom stanu uvelike se pričalo o imenu djeteta. Mira su ignorirali kao da ne postoji, a ja sam jedva čekala da pređemo u svoj stan. Željela sam da ime bude Željan ili Željana, ali je moja mama govorila da su to glupa imena za dozivati dijete. I da je ona uvijek maštala kad bi rodila sina da bi se zvao Sandro.
Kako sam mogla ignorirati njene suze i njenu neostvarenu želju pa da sinu ne dam ime Sandro, kada sam rodila sinčinu od pet i pol kila.
Ali, idila sa Mirom nije dugo trajala. Osjećala sam da leptir mora letjeti i taman, kad je sve izgledalo kao bajka, on je počeo odlaziti u Mađarsku, navodno zbog trgovine i nabavke robe.
Znala sam da se uželio svoje Mađarice.

* Zet kurviš? Ja?
* Zet kurviš