Zet kurviš? Ja?

ponedjeljak , 19.05.2008.

Nije mi ni otac bio bolji.
Za djeda ne znam.
Ali, još od djeda poznati smo kao dobri trgovci. Neki bi nas zvali 'maheri'. Djed je stvorio ogromno bogatstvo, pa su mu se u selu svi klanjali kao moćniku. Znao je on otići poslije drugoga svjetskoga rata do Italije pa donijeti ženske čarape 'najlonke' i tanki papir za motanje cigara. To je išlo kao ludo, pa bi djed stostruko isplatio svoj ulog.
Tako mi je on pričao.
I bio je djed naočit. Visok, crn, zgodan, pravih nogu kao u cure. Plećat. Ali i veliki radnik. Nije mu bilo teško zasukati rukave pa iscijepati kola drva. Ne zato što je žalio platiti, nego je volio da mu ručak 'sagori' . A vode je pio baš puno kao što pijemo i moj otac i ja.
Sve je dakle, krenulo od djeda. Poslije je otac nastavio očevim stopama, s tim što je on samo modernizirao stvari. Djedov veliki dućan otac je dograđivao i punio svim i svačim.
Mogao sam imati curu koju hoću. I ništa mi nije moglo biti zanimljivo. Niti oko čega nisam se morao truditi mnogo. Motao sam ih oko maloga prsta, pričao im 'šuplje' priče i one me ushićene čekale što im se opet vratim i nakon stotina laži.
Dok se nije pojavila Irena. Ona mi nije dala. Ne da nije dala odmah, nego nikako. Nije mi dala niti da ju poljubim. Ništa čednije i nevinije nisam sreo do tada. A kako me otac počeo kritizirati da mi je vrijeme da se skrasim i poradim na nasljedniku, pomislio sam da bih Irenu mogao odvesti pred oltar. Bar sam znao da mi se nitko ne može narugati ili nasmijati o 'nošenoj robi'. To je bilo vrlo važno momku kao ja, koji je povalio svaku curu s kojom je prošao ulicom.
Kad su počeli prolaziti mjeseci, a kasnije i godine, Irenina neplodnost mi se učinila kao plaćanje svih grijeha koje sam počinio prema tim mladim curama.
Ali, ja sam to i dalje radio. Irena je dolazila s posla doma i bila vjerna, čestita i lijepa supruga. A ja sam i dalje bio taj koji živi kao momak. Nisam mogao odoljeti ženama koje su me očima gutale i same mi se nudile.
Znao sam da Irena sve to zna. I šutke je živjela pored mene. Vjerojatno zato što se osjećala krivom što mi ne može podariti nasljednika. Imali smo sve, i kuću, i prodajni centar i dobar auto. Ali nismo imali dijete.
I onda se pođe šuškati o ratu. Do posljednjeg trena radili smo, prodavali i nabavljali. Ali, jednoga dana susjed Boro mi reče:
„Prijatelju moj, poslušaj me. Pakuj se i idi. Neće na dobro. Jebo imetak. Spasi glavu. Bit će gadno.“
Irena i ja krenuli smo prema Mađarskoj i iznajmili jednu omanju kuću. Ona djedova žica za biznis odmah je proradila i tražio sam prostor za otvoriti trgovinu auto – dijelovima, jer u tom malom mjestu blizu granice nije bilo niti jedne. A normalno je bilo da će ljudima par kilometara od granice gdje je rat dolazio velikom brzinom trebati dijelovi za aute. I u ratu se vozi.
Zaposlio sam jednu mladu Mađaricu i odmah mi je počela kolutati očima. Tako smo se počeli viđati svaki dan i poslije njene smjene.
Irena nije znala nikoga, nije znala jezik i voda je išla na moj mlin. Nije se družila ni s kim.
Jednom me čak našla s njom u krevetu. Ranije se vratila od zubara.
Nisam mogao shvatiti tu njenu istrajnost, kada je samo bez riječi pobacala njene cipele i torbu kroz prozor i otišla u kupaonu.
Morao sam priznati da sam bio ponosan na tu njenu gordost i ponos. Nije se raspravljala sa mnom.
Sve dok jednoga dana punica nije došla u posjet i odvela ju sa sobom. Bila je tu par dana, u mojoj kući, ignorirala me i ponašala se kao da sam ja došao k njoj, a ne ona k meni.
Kuća je bila pusta. Nedostajala mi je Irena, onako dugonoga, vitka, sa svojom rasutom crnom kosom po jastucima, poželjna i putena – u našoj postelji, kako samo može biti žena koja ti pripada i nikomu više.
Naravno, kakvo bih ja bio muško da ju nisam zivkao i molio da mi se vrati.
No, onako opasno šutljiva i tajanstvena, jednoga dana me nazvala i rekla da joj ne može biti ono novaca što je ponijela od naše ušteđevine da bi kupila stan. A i ona, ni manje – ni više, nego stan od sto kvadrata.
Novac mi nikada nije bio bitan niti sam radio problem od toga. Rekao sam joj tepajući:
„Mače moje, nema problema, daj dođi i dam ti koliko treba. Neću nabaviti novu turu robe i sve O.K.“
Te noći bila mi je čednija i vatrenija nego ijedne od svih tih godina kada mi se podavala u našim bračnim noćima. Gorjela je i dahtala u mom naručju. Čak sam se u jednom trenu uplašio: „ S kim je ovo naučila?“ Bila je u najljepšim zrelim godinama.
Podala mi se tako strasno, a ipak sljedeći dan sjela u bus i otišla u našu zemlju, jer je rat već bio završio. (Zaboravio sam to reći.)
Javljala mi se svaki put kad ju zovnem, ali mi je već bilo jasno, da joj se čaša prelila i da se neće vraćati u našu iznajmljenu kuću u tuđoj zemlji. Nikada me nije ona zvala, do jednoga dana, nakon nekih mjesec - mjesec i pol od njenog dolaska k meni:
„Miro, ja sam trudna.“ – reče tiho i odlučno.
„To sam čekao sve ove godine.“ – kliknuh i rekoh joj da odmah krećem prema njoj. Odmah sam se sjetio one noći kada mi je pripala kao nikada do tada. Žene, kao moja Irena su pripadale samo jednom muškarcu. Znao sam to. Osjećao. Previše me voljela, da bi u tom novom gradu mogla tek tako leći s nekim. Znao sam da je dijete moje.
Otišli smo za srediti papirologiju oko stana i stavili ga na njeno ime. Blizu zgrade vidio sam dobar poslovni prostor uništen od požara. Dok sam ja to otkupio i opremio, ona je namještala stan kako ona želi i jedne večeri, dok smo gledali televiziju, uhvatila se za trbuh i tu noć u bolnici prišli su mi čestitati da sam dobio krasnoga sina od pet i pol kila.
I tko sretniji od mene.
Ali, čežnja za slobodom i mojom vatrenom Mađaricom počela me zaokupljati s vremena na vrijeme.
Iako puncu i punici nije bilo drago što trgovinu u Mađarskoj ne zatvorim, nisam obraćao previše pažnje na njihova kvocanja. Ta putovanja o vikendu na dva – tri dana bila su moj ispusni ventil. Umro bih da ostanem zakopan u tom gradu, u kojem nisam nikada živio i ne poznam ljude u njemu. Osim posesivnih roditelja moje tihe supruge. Čak nisam imao pravo niti ime izabrati djetetu. Već je to ona isplanirala s njima. Jedino nikada nisam dolazio u neugodne situacije s njenom sestrom, koja se uvijek držala po strani i živjela svoj život. Iako sam znao da me šutke optužuje.
Pa, zar da se nerviram zbog imena. Prezime je moje. I djedovo. I očevo. I neće nam se 'biznis – žica' prekinuti. Čekalo ga je cijelo bogatstvo, samo je trebao rasti. Školovati se i preuzeti sve poslije mene.
Ali, o tome nisam htio razmišljati. Još sam pucao od snage i ignorirao prve sijede na sljepoočnicama.

* Zet kurviš