Knjiga

subota , 17.05.2008.

Sanjam ja tvoje oči.
I tvoje usne.
Stajala sam tamo na istom mjestu, pred više od šest godina. I imala sam isti osjećaj.
Isti onaj osjećaj iščekivanja i straha.
I opet si došao s ružom pred vrata, a mene opet nema doma. I ništa ne mogu učiniti. Ne mogu popraviti ništa ni u snu.
Čujem te da zvoniš, ali nema me doma.

Širom otvorih oči.
Zvono još jednom zvoni.

"Opet Ana." - pomislih. Ali, ovaj put navukla sam jastuk preko glave.
Opet zvoni. Kratko, jednom. Bez navaljivanja. Bez histerije. Smireno i strpljivo.
Iskorištavam tamu u hodniku i na prstima prilazim vratima. Ne vidim nikoga.

I opet kratko zvono.
"A što ako me netko došao ubiti." - ne znam zašto, ali to sam pomislila.
Odlučim otvoriti vrata i reći:
"Mu ha ha!!!" - onako čupava i zgužvana iz postelje.

Preda mnom je stajao mladić koji me nije ni mogao dobro vidjeti iz mračnoga stubišta.
"Tata mi je rekao da Vam ovo predam." - reče, pruži mi nešto umotano u papir i ode niz stepenice, ne čekajući lift.

Nisam stigla niti riječ izgovoriti. Uvukoh se u sigurnost svoga mračnoga hodnika, zaključah vrata i vratih se do kreveta. Držala sam u ruci tajanstveni paketić, koji je možda svakoga trena mogao eksplodirati ili ispustiti antrax.
Dohvatih mobitel i s pomoću njegove svjetlosti obasjah papir.
Bez adrese, bez imena, bez ikakvoga znaka na tom običnom drap papiru.

Dok sam dvije minute strpljivo četkicom masirala zube i jezik, još sam osjećala da mi koljena klecaju.
Kuhalo škljocnu i voda je provrela. Prelih smeđa zrnca na dnu šalice i provukoh šalicu ispred lica. Obožavala sam taj jutarnji ritual. Koliko ljepote i očekivanja od novoga dana je bilo u tom mirisu.
Kao da sam očekivala da me svaki put taj miris toga dana vodi na neko putovanje ili donese radosnu nesvakidašnju vijest.

Tajanstveni omot stajao je na stolu. Odgađala sam trenutak razotkrivanja.
Nožićem, s kojim sam najviše voljela guliti krumpir, jer mi je fino pasao u dlan ( nikada nisam znala držati nož u ruci), provukoh potezom kirurga nježno ispod selotejp - trake sa svih strana.
Ispod se ukaza knjiga.
"U potrazi - sve ove godine" - pisao je naslov na njoj.
Ne znam zašto, ali sam okrenula prvu stranicu prije nego sam pročitala ime pisca. Kao da sam znala da tu leži odgovor, pred očima mi zatreperiše slova lijepoga karakternoga rukopisa:
"Kada ovo budeš držala u ruci,
tu će biti i sva moja ljubav,
a mene više neće biti."
S.A.

Okrenuh pozadinu knjige i ugledah te poznate, zamišljene oči, za koje sam mu uvijek govorila da su tužne i kada su sretne.
Prošlo je gotovo trideset godina. A čula sam od majke da joj je rekao da me nikada nije prestao voljeti.

Na internetu pronađoh podatak o njegovoj smrti ( nakon kratke i teške bolesti).