Bilo je strašno ući u stan i pronaći ju kako leži mrtva na podu pored kreveta u spavaćoj sobi.
U tom trenu proletjele su mi kao sličice sve one moje misli pune bijesa, kada bih joj prešutjela njene zajedljive komentare. Još me više peklo što sam ponekada gubila kontrolu, pa ju „ujela“ sa nekim svojim odgovorom.
Ona je, ipak, bila moja majka.
Bila je takva kakva je bila i znam da mi ništa nije govorila iz mržnje. Znam isto tako da je samo njena ljubav bila bezuvjetna, besplatna i iskrena. To sam spoznala onoga dana kada sam počela strepjeti nad svakim Sandrovim korakom.
Uostalom, odjednom sam postala svjesna i privilegije da sam bezbrižno odlazila na posao, ne misleći da li će Sandro biti gladan ili mu se može dogoditi nešto strašno.
Sandro je bio za moga tatu poseban događaj, jer sam osjećala da je tiho patio što nije imao sina. I razumijem ga, nisam ljuta niti ljubomorna. Znam koliku moć sam osjetila u trenu kad sam rodila, a liječnik ga je podigao i rekao:“Sin!“ Kao da sam bila okrunjena u tom trenu.
Jesam ja zamišljala kako ću roditi kćerkicu i odijevati joj roza haljinice i u dugu plavu kosicu stavljati crvene mašnice. Ali, osjećaj da sam rodila nasljednika bio je kao grandiozno zdanje.
Majka me napustila i tata je ostao sam. Miro je tada bio u Mađarskoj i znala sam da nije sam. Ali, svoj život sam organizirala tako da je dobro i kada nije tu i kada je s nama. Sve te godine deformirale su moja osjećanja, pa sam nekako kao kamen sve to oko pogreba podnosila. Trudila sam se biti oslonac tati, a i morala sam svaki tren misliti na Sandra: da li je gladan, da li treba poći spavati. I kao što se u narodu kaže „teže priteže“, tako sam se i ja izgubila kao voda na kotaču mlina: mljelo me, a misli su me samo doticale kao dašak vjetra. Sva sam bila samo od mehaničkog pokreta, bez emocije.
Tata je bio šutljiv i povučen i uvjeravao me da ima snage nastaviti čuvati Sandra i da ja bez brige mogu odlaziti na posao. Ono što je mene rasterećivalo bio je naš restoran, gdje je tata odlazio na objede, a nekada bi ih pozvao da mu donesu hranu u stan.
U tim danima mnogo su mi značili Ivona i Leo.
Ivona mi je bila dobra prijateljica s posla. U njoj sam nekako pronašla sve ono što nisam nikada imala.Bila je osoba koja je uspjela svojom iskrenošću i otvorenim pristupom izvući iz mene sve ono zatomljeno i zakopano godinama.Bogu sam bila zahvalna što mi ju je postavio na životnom putu. Ona i Leo su dolazili k meni u večernjim satima, pa bismo pogledali koji dobar film iz videoteke ili bi igrali karata.
Kada bi Ivona bila spriječena zbog obveza prema svojoj djeci ili majci, došao bi Leo i nikada nisu dozvolili da budem sama.
Po odlasku s posla Ivona mi je nagovijestila da neće moći doći te večeri, jer ju je mama zamolila da joj pomoge oko pripreme nekih kolača. Tati joj se približavao rođendan.
Smirivala sam samu sebe i u glavi organizirala vrijeme koje ću posvetiti samo sebi.
Tata me zamolio da Sandro noći kod njega, pa sam odlučila ofarbati kosu i srediti nokte.
Na televiziji je polazio moj omiljeni kviz, pa sam žurno pospremala odjeću u perilicu da ne bih propustila uvodne komentare mog omiljenog voditelja.
U taj tren dok sam omotala kosu ručnikom, netko je pozvonio na vrata. Prva misao je bila da bi to mogao biti Miro, jer je uvijek nenajavljeno dolazio.
Kada sam otvorila vrata, pred njima je stajao nasmiješeni Leo i rekao:
"One dvije su me poslale i rekle da moraš degustirati prvu turu."
Ušao je u stan, a ja sam pokušavala biti ista kao i uvijek i ponudila mu da uđe i popuši jednu cigaretu.
Na kviz sam zaboravila.
Koračala sam ispred njega da pomjerim razbacane jastučiće na sofi i u trenu kad sam se okrenula, okrznula sam se o Leovo tijelo, jer je stajao preblizu.
Kako se to dogodilo, da me obujmio svojim snažnim rukama i da su nam se usne spojile?
I to da nismo prestajali?
I njegova rečenica kroz promukli šapat: "Tako si lijepa."?
Kako sam lebdjela nošena u njegovim rukama do moje spavaće sobe?
I moja strast koja je, kao požar nad kojim su izgubili kontrolu, plamtjela mojim tijelom?
Ne znam.
Znam da sam tako gorjela samo one noći kada sam se predala svomu mužu i kada smo stvorili jedan mali život, koji se danas zove Sandro.
Kada je otišao, jer sam mu nakon počinjenog grijeha bacila odjeću u krilo i rekla:
"Trebao bi poći.", sjela sam na rub kreveta i spoznala da je čovjek u boli tako ranjiv, spreman se podati, spreman griješiti, a samo zbog mrvice nečije pažnje, nečije nježnosti.
Nisam li u tom trenu bila ista kao moj muž - kurviš?
* Nekontrolirano : Sandro i Zitta
* Ja, Sandro, od tate kurviša
* On Kurviš? Ma ne!
* Zet kurviš? Ja?
* Zet kurviš
Post je objavljen 28.05.2008. u 15:05 sati.