Mila jednostavno nije mogla objasniti niti samu sebe.
Kada bi trebala izdvojiti od svojih troje djece, za koje bi mogla reći da joj je srcu posebno priraslo, nije to mogla učiniti niti za jedno. Nije ona kriva bila što ju je život zgrabio svojim kandžama i bacio u vrtlog života. Nije se stigla niti okrenuti, a već je prvo dijete plakalo iz zipke. I kako je mogla voljeti to dijete, kad je predstavljalo običan teret. Radovi u polju nisu mogli čekati, žena nije ostajala doma uz štednjak i djecu, nego ih je nosila sa sobom i spuštala u hladovinu kojeg velikog drveta. Kada bi zakmečalo, podojila bi ga na brzinu i opet išla rame uz rame s ostalima u polju.
Zato se ona ljutila na ove današnje mlade žene, kojima se nije moglo udovoljiti. Svaka je stalno nešto kvocala i prigovarala.
Dakle, nije se stigla niti okrenuti, a bila je majka još jednom djetetu. Sada je imala dva tereta: jedno za rukicu, a drugo u naramak, pa u polje.
Kako je život grabio velikim koracima, tako joj se nekada činilo za neke stvari prebrzo, a opet za druge minute su išle kao godine.
Troje djece je bilo previše za nju, da bi mogla podići ruku i pomilovati ih. Najviše ih je voljela kada su spavali. Tada bi ih onako malene, nedužne i mirne, milovala pogledom i bila sretna što tišina vlada oko nje, u domu, koji nikada nije prihvatila kao svoj dom.
Život je prevalio veliki komad i ona je odjednom postala i baka. Unuci su se redali jedan za drugim, dolazili joj u goste i radili štetu po vrtu koji je ona s teškom mukom njegovala.
Ne, ne daj Bože, nikada nikomu nije rekla da je ljuta zbog štete. Niti unucima niti svojoj djeci, koji nikada nisu vodili računa što njihova djeca rade. Po cijeli tjedan štedjela bi pavlaku i jaja, da im može prirediti skromni ručak. Ipak je željela da joj požele opet doći.
Sa svojim susjedama, uz koje je dograbila u početke starosti, uvijek je bila na rastojanju. Nije mogla objasniti osjećaj koji ju progoni cijeli život, ali se nikada nije odvojila od sjećanja na onu noć kada su ju čekali prosci i morala se udati za čovjeka koga nikada nije vidjela. Poštovanje prema ocu bilo je jače, od ljubavi prema čovjeku koji je ostao skamenjen gledajući svatovsku povorku u kojoj je ona skrivala uplakano lice ispod vela.
Jedna od tih susjeda bila je Nata. Ne može joj Mila prigovoriti niti jednu riječ lošeg odnosa prema njoj. Možda je to bila ljubomora, koju ona nikada nije mogla priznati. I Nata je imala troje djece, ali ta žena je ginula za svoju djecu. Ljubav je pokazivala od jutra kada bi njihove dječje nožice koraknule iz krevetića, pa do trena kada bi pošli na počinak. Da, bila je ljubomorna na njenu pokroviteljsku ljubav.
I Natini su se poženili i poudali. I njoj su dolazili u goste i ona bi ih još na kapiji čekala kada dolaze. Tako se i Mila nije dala, pa je s radošću čekala svoje.
Jednoga sparnoga dana začula je vrištanje na ulici. Bila je to Natina Lidija, koja je plakala. Mili je bilo malo neugodno što nije znala ni što se zbilo. Naime, kada joj je pozlilo, Natin Filip je pozvao hitnu pomoć i odvezli su ju u bolnicu.
Ono što je Milu uznemirilo bila je ta panična briga i ljubav Lidije za svoju majku Natu. Kroz jecaj je pričala kako je u vrtu nešto radila, u svomu selu,koje se nalazilo uz glavnu cestu. U taj tren na zavijanje sirene kola hitne pomoći, podigla je glavu i kroz dio stakla prozora ugledala majčinu maramu na glavi. U to vrijeme kada nisu imali telefone, mogla je samo zamoliti susjeda da ju poveze do majke, jer joj je suprug Zvonko bio na poslu.
Mila je ljubomorno gledala Lidijine suze i strah za majkom.
„Moja Senka to nikada ne bi. Kako se samo Lidija trgala u jecajima za svojom majkom.“
I tko bi pametan mogao posjesti Milu pred sebe i reći:
„Draga moja Mila, korijeni su zeznuta stvar. A svaka stvar ima korijene. Pa i tvoj odnos prema djeci. Kako si ti stvari i odnose postavila na početku, još u zipkama i hladovini drveća dok si ti mukotrpno radila u polju, tako se one danas pokazuju. Vraćaju se, moja Mila, kao bumerang se vraćaju.“
Post je objavljen 04.05.2008. u 18:30 sati.