„Jesi li siguran da si se prestrojio u pravu kolonu?“ – priupitala sam već sumnjajući da se nalazimo u pravoj traci. Više od pola sata stajali smo na istom mjestu. Od velikog kamiona sa prikolicom ispred nas, nisam mogla vidjeti što se događa ispred nas. Ono što se moglo vidjeti, bilo je nekoliko automobila koji su prelazeći u lijevu traku odustajali od čekanja.
„Samo budi strpljiva, sigurno smo u pravoj traci.“ – bio je odgovor u koji nisam baš puno povjerovala.
Konačno u blagom desnom zavoju ugledah pomicanje nekoliko automobila prema naprijed. Sunce koje je nemilosrdno grijalo po mojim koljenima stvaralo mi je nervozu.
Približavali smo se mjestu, na kojem je ostalo moje sjećanje na ženu tužnoga pogleda. Stajala je mirno u travnatom otočiću u raskrižju prije semafora i držala sliku u ruci. Iz te daljine nije se moglo vidjeti tko je na slici, ali je pogled na dijete u kolicima bio dovoljan za vidjeti svu njenu nesreću.
Iz torbe sam dohvatila novčanik i pronašla papirnatu novčanicu. Diskretnim pogledom uhvatila je moju proturenu ruku kroz prozor auta, prišla i tihim, pokornim glasom šapnula:“Hvala.“
Kako je auto lagano klizio u koloni prema travnatom otočiću kod semafora, zakovanog pogleda pratila sam da li će žena biti na istom mjestu i nakon nekoliko mjeseci. Nije bilo nikoga.
Ali se iznenada iza ogromnog kotača kamiona ukaza mala dječja glava. Koračao je šepajući i trzajući lijevom nogom.
„Sigurno su mu male tenisice.“ – zaključih naglas.
„Komu?“
„Pa, njemu. Vidiš kako hoda. Zaboga, pa on nema više od tri godine.“ – uplaših se da bi mu netko mogao nanijeti zlo u ova popularna vremena zlostavljanja nevine dječice.
Gledao je ravno prema meni. Njegova plava kosa stršala je ošišana na 'jež' frizuru. Plave oči su kao dva mala jezera gledala prodorno niz traku u kojoj se nizala kolona, sporo se mičući.
„Imaš li dvi' kune?“ - upita, hvatajući za rub otvorenog prozora svojim prljavim rukicama.
Dohvatih torbu i izvukoh novčić- dva više nego je pitao.
Nosić je bio uokviren ranicama ispucane kože. Sline su curile sve do usnica na kojima se diglo nekoliko slojeva ispucane nježne kože. Koža rumenih i debeljuškastih obraza bila je debela kao đon i gruba.
Njegove tri – četiri godine tog malog života bile su spržene nezdravim proljetnim suncem.
„Da li te žuljaju tenisice?“ – upitah ga.
„Aha, lijeva. Male su mi.“ – dobih neočekivan odgovor. Razgovarao je sa mnom kao mali čovjek. Osjetih u njegovim riječima sredinu u kojoj odrasta, stav ljudi prema njemu kao prema velikom od svih onih s kojima provodi svoj mali grubi život.
„Imaš li soka?“ – upita me. Na zadnjem sjedištu ležala je velika boca 'fructalovog' gustog sa širokim grlom. Pružih mu, a on prvo odmaknu bocu od sebe pa zagleda u tiketu.
„Je l' ovo od jabuke?“ – postavi mi šokantno pitanje.
„Nije, ima svakakvog voća.“ – rekoh mu.
„Aha. Ne volim jabuke.“ – odgovori mi i nagnu široko grlo velike boce na svoje slinave usnice.
Nakon nekoliko malih gutljaja, vrati čep na bocu i pruži mi nazad.
„Ne, zadrži, pij. A je li ti teška, hoćeš li vrećicu?“ – upitah ga zabrinuta, jer je bio samo malo veći od te teške boce.
„A – a, mogu 'vako.“ – reče i nabaci bocu preko ramena kao vreću. „Hvala.“ – reče i produži niz kolonu tražeći novu milostinju.
Okrenula sam se sa užasnom tugom i pratila ga pogledom. Kotač na kamionu iza nas bio je veći od njega. Užasnu mi pomisao da mu netko nanese zlo. Poželjeh tražiti mjesta gdje će mi dozvoliti da ga uzmem k sebi i pružim svu toplinu normalnoga života. Kada je nestao u zavoju sa beskonačnom kolonom automobila, naš auto se pokrenuo i približio semaforu na zakrčenom raskrižju.
Nigdje nikoga. Niti njegove majke, oca, drugog malog prosjaka.
Samo bačena, tek jednom griznuta jabuka. Sjetih se pitanja da li je sok od jabuke. U trenu sam bila sretna zbog njegovog stava da ne voli jabuke, makar nije u situaciji da bira što će pojesti.
Iz suprotnoga smjera stizao je na motoru prometni policajac da regulira ovaj pretpraznički kaos.
Post je objavljen 06.05.2008. u 06:05 sati.