Mađarica me uvijek čekala sva vatrena i neopterećena ikakvim grintanjima.
Dijete koje smo imali, bila je naša velika tajna. Ali, dijete izvan zakonskih normativa.
Kad mi je, u najžešćim vatrenim osjećanjima, rekla da je trudna i da želi roditi to dijete, rekao sam da se ja razvoditi neću, iako mi moja zakonita supruga nije mogla podariti nasljednika. Jednostavno, Irenu nisam mogao ostaviti. Pobjeđivala me sa svojom samozatajnom naravi. Uvijek me vjerno čekala i nikada nije radila scene.
Ona je bila moja žena i tu se ništa nije moglo promijeniti.
Sa Ibojom, mojom vatrenom Mađaricom, otišao sam u njihov ured i dijete uredno priznao na papiru.
Bila je djevojčica i znao sam da djedu i ocu neću moći produžiti lozu njezinim rođenjem, ali bilo je dobro znati da sam zdrav, još uvijek.
Kada sam ju primio u naručje prvi puta, kao munja me pogodila misao na dvoje djece koja su negdje u bijelom svijetu i moja su. Dvije djevojke su davno ostale trudne sa mnom i nisu željele prekinuti trudnoću, iako sam objema rekao da se neću ženiti. Mislim da su me htjele uloviti na taj način, ali meni se, zbilja nikada nije padalo na pamet, vezati i odreći se slobode momačkoga života.
Sve dok nisam krenuo izlaziti sa Irenom i oženio je.
Iskren ću biti pa reći, da sam došao u srednje godine, a nisam znao što je to voljeti.
Irenu sam oženio iz pobude da imam ženu poštenu, vjernu i lijepu.
Irena je bila sve to.
Ali, zaljubljen, lud za ženom nisam nikada bio.
I za Iboju me vezala strast. Nije bilo ljubavi.
I strasti je nestalo kada je rodila dijete, ali sam tada svoju pozornost pretočio na dijete.
Obožavao sam njene rumene obraščiće i ljubomorno ju držao u naručju.
Pokosila me i misao da bi ju neki idiot mogao iskorištavati, kao što sam ja unesrećio mnoge cure.
Ali, nisam dozvolio da me strah savlada. Zaključio sam da ću ju braniti dok u meni bude srce kucalo, srce prepuno ljubavi za tatinu malu princezu.
Kada mi je Irena javila da je trudna i rodila sina, Iboju i našu malu Zittu, skroz sam zanemario.
No, pošto je punica uporno manevrirala i po svom i po našem stanu, jednoga dana poželio sam pobjeći iz tog najčuvanijeg civilnoga zatvora.
Rekao sam Ireni da moram otputovati i vidjeti kako radi naša trgovina auto dijelovima.
Nikada im nije bilo drago što je, kao giljotina nad njihovim glavama, visjela činjenica da me veže nešto još uvijek za tu, njima mrsku zemlju.
Nikada nisu saznali za dijete, ali su sumnjičavo kružili i oko takve mogućnosti.
U početku sam se hitro vraćao nakon vikenda provedenog kod Iboje.
S njom mi je bilo dobro. To je bila žena sa čvrstim stavom, za razliku od Irene. Jednostavno, kada bi ona nešto odredila, isplanirala, tako je moralo biti. Nisam ni primijetio da me počela motati oko maloga prsta, uvidjevši moju slabost prema Zitti.
Vikende sam pretvarao u tjedne, a onda se jednom nisam vratio mjesec dana. Iboja je uvijek imala nešto neodgodivo upravo kad bih trebao krenuti, a ja bih jedva čekao razlog i ostajao. Ireni sam stalno smišljao isprike, koje nju baš i nisu puno dirale.
Uvijek je sve bilo OK.
Kad je umrla njena majka, nisam bio uz nju. I to si neću nikada oprostiti.
Ona i Sandro našli su ju kako leži na podu pored kreveta, kada su joj došli u posjet.
Djed je bio sa svojim penzićima u parku.
I onda, jednoga dana, osjetio sam kao da su me razapeli za ruke i noge.
Iboja i Irena.
Osjetio sam kočenje, gušenje.
Obveza prema šutljivoj Ireni.
I nemoć da se otrgnem Ibojinim malim spletkama.
Poželio sam pobjeći.
Više nisam imao gdje.
Preduboko sam se uvalio u priču bez kraja.
Obveze prema djeci i njihovo vječito zapitkivanje gdje sam bio, bilo je teže nego vrdati dvjema ženama.
Djecu nisam smio povrijediti. A postajali su sve otvoreniji, zahtjevniji i s tisuću pitanja.
* Ja, Sandro, od tate kurviša
* On Kurviš? Ma ne!
* Zet kurviš? Ja?
* Zet kurviš
Post je objavljen 26.05.2008. u 23:55 sati.