Bila su to dobra vremena pogleda iz kanala.
Onih iz podzemlja.
Volio sam tu svoju perspektivu dok bih zavirivao u utrobu kojekakvih limenjaka.
Nisam volio umazane i prljave ruke, pa sam uvijek izgledao kao da nosim reviju radnih kuta.
Volio sam čistoću iznad svega.
I red. Savršen red apotekarski posloženih ključeva, odvijača i zavijača.
A najviše sam volio u tim trenucima bešumnog rada, ugledati kotače nadolazećeg limenjaka i otvaranje vrata.
Tada bi kao pred 'crvenim tepihom' iskoraknule duge noge na visokim potpeticama i pružile korak unutar moga carstva.
Lupkale bi, škljocale, paradirale 'vamo - tamo u potrazi za mnom.
Ne bih se htio javiti sam, već isprovociran ženskom radoznalošću ili glupošću, da ne dozove ili vikne: 'halo, ima li koga!'
I kada bi mi se zaustavile tik pred mojim očima, ja bih iz svoje sebične perspektive koristio te trenutke i analizirao da li su nokti uredno lakirani, da li je depilacija upravo svježe završena. Ne bih mogao odoljeti krađi tih trenutaka za analizu svojih klijentica.
Ne, nisam ja bio od onih koji će tražiti broj telefona. Ili navaljivati kao sivonja. Ja sam bio ona tiha voda što brijegove valja i uživa u perspektivi svoga kuta gledanja.
Volio sam analizirati za svoj gušt. I donositi zaključke, završavati knjigu svojih dojmova.
Najdraža bi mi bila reakcija kada bih 'izronio' pored tog nježnog para nožica, a one bi odskočile u stranu burno reagirajući na narušenu tišinu i iščekivanje.
Bilo je i onih koje bi me tražile u mom podzemlju, pa čučnule pored kanala da zavire i provjere ima li me dolje. Ja bih grabio taj trenutak da snimam donje rublje: čipkasto, bijelo, pamučno, cvjetno i nadao se da tako dobro miriše kao što izgleda.
Bila su to stara dobra vremena kanala. Bez mobitela. Vremena manje raskalašenih žena. Vremena nedodirljivih i tajanstvenijih.
Danas su auta na dizalicama. I nema više one moje perspektive.
I one su glasne već sa škripom kotača i glasnom muzikom koja i dalje svira i kada one izađu, pa ih ne čujem ni što me pitaju.
Nepristojno, u sred razgovora sa mnom, o svom problemu zbog kog one dolaze k meni i traže moje mišljenje, bez one trunčice pristojnosti: 'oprostite', javljaju se na mobitel i nastavljaju razgovarati gledajući mene u facu.
A ja bih trebao kao iznajmljena budala buljiti u njihove poduprte dekoltee i padati u nesvijest.
Ne, danas muški nemaju na što padati.
Sve je otkriveno, otvoreno, pokazano, čak i broj mobitela na komadiću papira istrgnutog iz bilo čega, zataknut u moj gornji mali čisti džepić radne kute.
Ne, hvala, ne bih!
Post je objavljen 12.04.2008. u 12:04 sati.