Avioni, kamioni, vlakovi...

petak , 25.04.2008.

Četiri čovjeka u koloni jedan za drugim kopaju kanal. Ne razumijem. Valjda se radi o dubini.

Žena kleči pored groba i moli. Svijeća ne gori.

Hej, ugledah automobil kao tvoj. Da li me to slijediš?

Dečku zvoni mobitel i on prekida vezu. Radi to nekoliko puta. „Dosadna si, ženska glavo!!!“ – reče, jer mu je počelo sve ići na nerve.

Ujednačeno kloparanje kotača podsjeti me na šivaći stroj moje majke, kada bi rukama zategnula dva kraja tkanine i provlačila ispod 'stopice' s iglom, a desnom nogom pritisnula gumb, dok bih ja kao hipnotizirana gledala u kotač na kome bi se zbog brzine okretanja „izgubile" one šipke u kotaču.

Ne mogu vjerovati: ljudi su navukli crne vreće za smeće na signal za prijelaz preko tračnica. Vlak je stao!!! i čeka. A automobili ne prestaju prelaziti pružni prijelaz. Ne mogu vjerovati!!!

Nebo je takve plave boje da sam poželjela imati takvu košulju.

"Ovaj put mi je miris vlaka tako godio. Vratio me u studentske dane, a ja sam opet imala samo dvadeset godina. Bez emocija. Ni tuga ni bijes – upravo dobro.
U subotu sam umrla. Jedina sam bila na pokopu. Sutradan uskrsnula. Iz pepela stare ljubavi još jača. Ovaj put sve će biti drugačije." - pomisli ona trčeći preko kolodvora prema taksiju da uhvati posljednji let za Europsku Uniju.