Ludo putovanje

utorak , 08.04.2008.

Trebalo je samo da proputuje kroz tu zemlju. I koliko god ju je nešto cijelim putem uznemiravalo, njena drska mladost nije joj dala da se plaši od priča da je na divljem zapadu nekada bilo sigurnije.
Njen mali Brendy skupio se vjerno uz nju i skoro nitko ga nije zamjećivao, toliko je bio sitan taj mali pripadnik terijera s pedigreom.
Bio je on njena mala odana ljubav.
Sjedila je sama u kupeu i u trenutku kad je kliknula njegov broj i izgovorila:
"Pederu jedan, zovem te samo da ti kažem da si obično govno! Zašto? Pa, zato što ne zoveš! Koga? Mene zvao? Daj, ne seri, nije moj mobać s rasprodaje!", na vratima se ukaza ljubazni stari kondukter i reče:
"Lijepa moja curo, trebala bi prijeći u sljedeći vagon, u ovaj na sljedećoj postaji ulazi grupa navijača u pratnji policije."
"Ali, dragi gospon, torba mi je preteška i ne mogu je vući sa psom." - uzvrati mu ona ljutito."Uostalom, meni navijači ne smetaju. Što bi mi mogli uraditi!"
"E, curo moja, vidi se da nisi odavde. Nitko ne zna što oni mogu uraditi. Nego dijete drago, ja ti budem pomogao oko torbe, a ti tog malog uzmi u naručje da ne iskoči iz vlaka." - i svojim starim rukama dohvati njenu veliku torbu na kotače i zadihano ju povuče ispred nje kroz uski hodnik vagona.
"Evo, ovdje ti fino sjedi, kod ove gospođe, pa možete zajedno putovati." - reče joj ljubazni kondukter i zaželi sretan put.

U trenutku kad je vlak napustilo mnogo putnika, uz stepenice prema peronu počela se penjati grupa od stotinjak navijača, koji su njoj prije sličili na male bebe. Nitko od njih nije niti pjevao. Prijeteće ozbiljna specijalna policija poredala se uz vagon, dok ih je nekoliko ušlo i rasporedilo se niz uski hodnik. Navijači su, kao lijepo odgojena djeca, posjedali svatko na svoje mjesto i vladao je totalni muk.
Ona kucnu u rame policajca, koji je raskoračenih nogu u crnim čizmama i puškom u obje ruke, stajao ispred njenih vrata i upita:
"Nama su rekli da će ovi navijači u gornji vagon. Nas su ispeljali od tamo da bi vi njih tamo upeljali."
"Greška, djevojko, greška. Ovaj vagon je označen za njih." - kratko joj odgovori ozbiljni specijalac.
"Ah, znala sam: kondukteri ili su seljačine ili su senilni." - pomisli djevojka na proputovanju kroz ovu ludu zemlju na Balkanu.
No, iznenađenjima tu nije bio kraj.
"Želim Vam sretan put!" - obrati joj se policajac i na sljedećoj postaji svi napustiše vagon.
Ona skoči do prozora i doviknu mu:
"Ali, zar nas nećete pratiti cijelim putem?!"
"Ne, ovdje prestaje naša županija. Sretno!"
"Ma, što mi mogu." - pomisli, vrati se u kupe i stavi slušalice od mobitela da sluša mjuzu.
U taj tren ugleda dečka koji s velikom bocom piva prođe pored njihovog kupea, pa kad nju ugleda, vrati se, otvori vrata i krenu sa pijanim dobacivanjima.
Ona ga je ignorirala i tipkala po mobitelu, međutim, tad se na vratima pojavi cijela grupa maloljetnih navijača. Bili su veoma kuražni i vrlo dobro podmazani alkoholom.
Ono što se dalje počelo zbivati, ona je mislila da se samo čita u novinama. Udarci po tankim zidovima kupea, lupanje po vratima cijelom šakom, dim iz rebarca za grijanje pored prozora.
"Bolje vam je da napustite ovaj vagon, sad ćemo ga zapaliti. A i u sljedećoj postaji nas čekaju kontra navijači!" - doviknu im jedan iz grupe kroz otvorena vrata.
Gospođa koja je bila s njom u kupeu, skoči uspaničeno i reče:
"Ja idem. Ne želim puniti novinske stupce!", dohvati svoje tri torbe i izjuri.
"Dečki, pomognite curi oko torbe!" - doviknu gospođa momcima u hodniku.
Hodnik je bio pun dima i ništa se nije vidjelo.
Ipak ih je bilo nekoliko uljudnih i iz susjednoga kupea dojuriše momci koji su sjedili izvan tih događanja, u mraku. Pomogli su joj oko torbe do sljedećeg vagona i zaželjeli sretan put.
Kraj mukama nije bio tu. Razulareni momci harali su po cijelom vlaku, nigdje nije bilo nikakvoga osiguranja, putnici su bili prepuštani na milost i nemilost toj razularenoj masi koja je udarcima po vratima plašila ljude po vlaku i uživala u demonstraciji svoje kućne zapuštenosti i nebrige.
Suputnik, stariji gospodin koji reče da ima osamdeset godina, skoči sa svoga mjesta i već iznerviran, podviknu:
"Što je!! Što želite!"
"Sto kuna, dide, sto kuna!" - odvrati mu jedan pijani drznik.
A stari gospodin sruši se na prljavi pod kupea čvrsto šakom stišćući kravatu i kragnu na svojoj bijeloj košulji.
"Tata, tata! Što ti je! Zovite liječnika!" - uspaničeno je vikala njegova kćerka, gospođa srednjih godina.

Vlak je jurio kroz gustu crnu noć, iz tunela u tunel, prepušten sam sebi, bez policijske pratnje, bez liječnika...i u njemu samo ljudi prepušteni sami sebi i razularenoj masi navijača.