"Zašto hodaš neobrijan!? Zašto se nisi obrijao?!" - obrecnuh se na ženski glas iza mene.
Ulica je kao nečiji krvotok bila ispunjena kolanjem ljudi kroz nju.
A taj glas je pripadao brižnoj kćerki, sada već sredovječnoj ženi, koja je žurnim korakom grabila metre te duge ulice.
"Što ću ja s tobom, tata?!" - reče mu nemoćno, dok sam pokušavala uhvatiti taj trenutak i pohraniti ga u svoje nenapisane redove. Uhvatih njegov pogled predškolskog djeteta: sretan i zadovoljan, koji nije razumio o čemu to ona:
"Samo sam pošao prošetati." - reče joj.
Neka mi tuga omota srce.
On tragičan na svoj način, pamet pomućena nekom teškom dijagnozom.
Ona u škripcu s vremenom, jer ju doma sigurno čeka još njih nekoliko ovisnih o njenom ručku i izglačanom rublju.
Ja sam svoje vrijeme dala na rasprodaju i poželjeh joj reći:
"Ako Vam ikako mogu pomoći."
Ipak sam zaključila da je u ova čudna vremena bolje biti "od svoga posla", jer ljudi tako lako "pucaju po šavovima" i potežu obarač. Povrijedio bi me i obarač na riječima bez kontrole, pa samo prigrlih tog izgubljenog starca u svoje sjećanje i pođoh dalje.
U džepu žute proljetne jakne, stisnuh njegov popravljeni prsten sa željom da ga što prije vratimo na njegovu lijepu mušku ruku.
Kako samo volim njegove ruke.
"Moram te poljubiti, dugo te nisam vidio." - bio je drugi neki glas, upravo tu ispred mene, gdje čovjek (naizgled) iskreno sretan, pruža ruku na pozdrav i privlači ženu prema sebi, da bi iskazao radost tog trenutka:
"Hvala na pitanju, svi su dobro. Svi rade. Plaće nisu Bog zna što, ali ne treba čovjek biti nezahvalan." - bile su riječi žene koja je izgledala kao netko tko cijeni život i skromno uživa u svojim danima.
Za oči mi zape njen rubac pastelnih boja nježno omotan oko vrata.
"Kao moja majka." - pomislih na voljeno biće, koje uvijek drži do svoga izgleda.
Na tabli za osmrtnice ugledah poznate oči i osjetih mučninu i strah od prolaznosti.
Taj pogled poništi sav optimizam, koji sam udahnula od žene sa rupcem oko vrata.
"Umro je na motoru, šteta tako mlad. Kažu srce." - bio je komentar dečka koji je čitao obavijest o iznenadnoj smrti.
Bile su to oči mladoga čovjeka, koji je pripadao mojoj mladosti i večerima kada smo se mi rokeri skupljali na trgu.
Njegova sredovječna mladost bila je prekinuta, a ja sam se pokušala kotrljati sa masom ljudi koja čini rijeku života.
Nju nitko nije mogao prekinuti.
Netko bude izbačen iz kolone, a netko drugi popuni njegovo mjesto.
Post je objavljen 24.04.2008. u 04:04 sati.