Dodijalo mi stajati pored prozora, kao uramljena slika, i promatrati kolonu usporenih automobila na semaforima.
Ogrnuh baloner, dohvatih ključeve i sjurih niz stepenice,bez želje da čekam lift.
'Koji pametan potez!', zaključih kad me usred trčanja niz stepenice ulovi mrak:
Wow! Nestade struje!
Netko je već uspaničeno lupao po vratima ustravljen od tjeskobe u zatvorenom prostoru iliti:
Claustrophobie.
Uz prve taktove omiljene pjesme 'volume' stavih na maximum,
i u ritmu muzike počela sam lupkati prstima po upravljaču,
prvi put u životu bez nervoze što stojim u dugoj koloni i čekam.
Čak naprotiv: došla sam da budem karika u lancu.
Okrenuh na desno, jer sam se sjetila da bih mogla posjetiti novi 'jumbo center' i kupiti termosicu.
Onu moju zelenu nije mi vratio.
A voli piti kavu, hm.
Kao kada sam svoje dijete, već sada davno, držala za rukicu, čvrsto sam obujmila palcem i kažiprstom upravljač na kolicima.
Našla sam.
Ovaj put crnu ( tako sam mislila ).
S vrećicama u rukama bespomoćno sam gledala svog limenjaka kako ga nemilosrdan mlaz kiše, koja se kao zavjesa spuštala s neba i tutnjala kao najstrašniji vodopad, umiva, tu - samo dva koraka od mene. Nisam mogla niti korak napraviti, jer bih bila i ja okupana, bez obzira što imam veliki obiteljski kišobran.
Zamišljeno sam motrila grudice ledenih kapi koje su poskakivale po lokvama i kotrljale se do mojih čizama.
Ugledah čovjeka koji je izašao iz restorana, okrenuo mobitel prema meni i slikao me.
Poslao mi je smiješak i poljubac na kažiprstu.
Vratio se za svoj stol pored staklenoga zida i promatrao me.
Zbunjena, pobjegoh prema autu, u strahu da bi mi se mogao svidjeti njegov bijeli osmijeh.
Na pješačkom prijelazu zaustavih se u koloni, i uhvatih sebe da sam krenula, ne poštujući dvoje pješaka, jer su bili Romi. Postidjeh se rasiste u sebi, ali se opravdah: to je zato što mi kucaju po prozoru i prose novac.
Uvijek im dam ako mi operu prednja stakla.
Ovi nisu tražili ništa. Htjeli su samo prijeći ulicu. Zgazih na kočnicu i uz osmijeh im pokazah rukom: 'samo izvolite prijeći ulicu!'
Pa to je samo običan kišni dan.....
(termosica nije bila crna. Na sunčevim zrakama, koje se pojaviše, ugledah odraz tamne zelene.
„zeleno, volim te zeleno...proljeće“)
Post je objavljen 18.04.2008. u 18:04 sati.