Jedan običan kišni dan...

petak , 18.04.2008.

Dodijalo mi stajati pored prozora, kao uramljena slika, i promatrati kolonu usporenih automobila na semaforima.
Ogrnuh baloner, dohvatih ključeve i sjurih niz stepenice,bez želje da čekam lift.
'Koji pametan potez!', zaključih kad me usred trčanja niz stepenice ulovi mrak:
Wow! Nestade struje!
Netko je već uspaničeno lupao po vratima ustravljen od tjeskobe u zatvorenom prostoru iliti:
Claustrophobie.
Uz prve taktove omiljene pjesme 'volume' stavih na maximum,
i u ritmu muzike počela sam lupkati prstima po upravljaču,
prvi put u životu bez nervoze što stojim u dugoj koloni i čekam.
Čak naprotiv: došla sam da budem karika u lancu.
Okrenuh na desno, jer sam se sjetila da bih mogla posjetiti novi 'jumbo center' i kupiti termosicu.
Onu moju zelenu nije mi vratio.
A voli piti kavu, hm.
Kao kada sam svoje dijete, već sada davno, držala za rukicu, čvrsto sam obujmila palcem i kažiprstom upravljač na kolicima.
Našla sam.
Ovaj put crnu ( tako sam mislila ).
S vrećicama u rukama bespomoćno sam gledala svog limenjaka kako ga nemilosrdan mlaz kiše, koja se kao zavjesa spuštala s neba i tutnjala kao najstrašniji vodopad, umiva, tu - samo dva koraka od mene. Nisam mogla niti korak napraviti, jer bih bila i ja okupana, bez obzira što imam veliki obiteljski kišobran.
Zamišljeno sam motrila grudice ledenih kapi koje su poskakivale po lokvama i kotrljale se do mojih čizama.
Ugledah čovjeka koji je izašao iz restorana, okrenuo mobitel prema meni i slikao me.
Poslao mi je smiješak i poljubac na kažiprstu.
Vratio se za svoj stol pored staklenoga zida i promatrao me.
Zbunjena, pobjegoh prema autu, u strahu da bi mi se mogao svidjeti njegov bijeli osmijeh.
Na pješačkom prijelazu zaustavih se u koloni, i uhvatih sebe da sam krenula, ne poštujući dvoje pješaka, jer su bili Romi. Postidjeh se rasiste u sebi, ali se opravdah: to je zato što mi kucaju po prozoru i prose novac.
Uvijek im dam ako mi operu prednja stakla.
Ovi nisu tražili ništa. Htjeli su samo prijeći ulicu. Zgazih na kočnicu i uz osmijeh im pokazah rukom: 'samo izvolite prijeći ulicu!'
Pa to je samo običan kišni dan.....
(termosica nije bila crna. Na sunčevim zrakama, koje se pojaviše, ugledah odraz tamne zelene.
„zeleno, volim te zeleno...proljeće“)