Ovoga Uskrsa odlučila je sa svojom malom Selenom posjetiti roditelje. Malena je imala slobodne dane od škole za Uskrsne blagdane, a i ona je bila umorna od svega.
Ured joj je u posljednje vrijeme sličio prostoriji za doživotnu robiju i kada joj je bilo najteže, maštala je kako ulazi u ured umišljene kučke od šefice i izgovara famoznu rečenicu:
„Ovoga trena dajem otkaz!“
Iako je imala vrlo dobro obrazovanje, znanje i praksu u svojoj struci, nikako nije mogla skupiti hrabrost da iz ove glupe banke ode u poštu ili elektroprivredu i ponudi svoje znanje. Klasične privatne tvrtke nisu dolazile u obzir, jer nije mogla provariti dojučerašnje probisvijete koji „drmaju“ danas grandioznim zdanjima na kojima piše njihovo ime. Kao slabić je odluku o otkazu odlučila odgoditi i malo otputovati.
Stari roditelji su bili kao Suncem obasjani od sreće kada je stigla sa Selenom.
Uz kavu za dobrodošlicu priopćili su joj da je od bivšeg susjeda umro brat, što ju je jako pogodilo. S obzirom da dugo nije vidjela svoje drage susjede, priopćila je roditeljima da želi poći s njima izraziti sućut.
Kad su ju ugledali, silno su se obradovali. Selena je ostala u velikom vrtu i igrala se s njihovim psićem Mrvicom. Uz kavicu i kolače preturali su po starim bezbrižnim vremenima kada je depresija bila samo američki trend. Mnogo toga je slušala, i neka imena joj nisu značila ništa. Gledala ih je svih četvero i bila silno sretna što lijepo izgledaju s obzirom da su gazili u sedmom i osmom desetljeću života. Sjedeći s njima osjećala se kao ona mala Albina koju su oni jako voljeli i bila im je mezimica pored njihova dva sina.
Onda je draga susjeda Iva pričala o njihovim novim susjedima Romima. Kupili su plac pored njih i napravili veliku kuću. Za svatove su pozvali sve svoje buduće susjede i iznajmili limuzinu kakvu još nitko nije vidio. Zaglavila se u njihovoj uskoj ulici. Kuća je bila velika sa mnogo prostorija predviđenim za ugodan svakodnevni život. Ali, uz sve te prostorije oni su imali i jednu prostoriju u kojoj su svakodnevno boravili. To je bila prostorija bez namještaja sa starom krušnom peći i prostirkama po podu. Kada biste im svratili u posjet, oni bi vas naravno ponudili da sjednete na pod. Naravno, svi su se susjedi osjećali jako neugodno.
Već slijedeću nedjelju, kada nisu išli prodavati svoju robu na plac, nova mladenka Romkinja uzela bi svoju torbu s robom i krenula od kuće do kuće nuditi svoje artikle. A ako nitko ništa ne bi kupio, ona bi rekla: „Onda mi daj nešto.“. U ljetnim večerima palili bi vatru na sredini dvorišta i svi bi sjeli u krug oko vatre, iako temperatura vrelih ljetnih noći nije išla ispod trideset stupnjeva.
Kada je bilo vrijeme pripremati i cijepati drva za zimu, platili bi mještanima da im to urade, prisjećala se Albina interesantne susjedine priče dok se penjala u zrakoplov držeći Selenu za ručicu na povratku u svoj svakodnevni život i natrag svojoj umišljenoj kučki od šefice.
Post je objavljen 04.04.2008. u 04:04 sati.