Od nas šestoro braće i sestara ja sam se nekako izborila za prvo mjesto. Ne znam ni sama kako mi je to uspjelo, ali otac je bio veoma slab na mene. Nisam ja morala u ta kruta i teška vremena za žensku djecu, raditi prostor za godine kada se djevojčica pretvara u ženu.
Tri brata a niti jedan se nije usudio da mi prstom pokazuje i trenira svoju strogoću. Odmah sam ja za njih bila velika sestra.
Tako je bilo i kada sam prvi put ugledala svoga Mihu. Znala sam da ću biti majka njegove djece. Barem se to tako tada govorilo.
Neku djevojčicu poslala sam da mu gurne ceduljicu u ruku, dok je sjedio u parku na klupi preko puta moje.
Iznenađeno se brecnuo na djevojčičin glas, dok je zadubljeno čitao novine. Pročitavši poruku, podigao je pogled, promotrio me par trenutaka i prišao mi.
"Miha?" - s upitom na kraju izgovorenog svoga imena, progovori najljepšim baršunastim muškim glasom.
"Hana!" - uskliknuh, oduševljena što oboje imamo jedno zajedničko slovo.
Odmah sam bila ludo zaljubljena, pa bih, dok bi cijela velika obitelj večerala za stolom, a ja bih štucala, rekla:
"Ah, ovo me moj Miha spominje!"
Na to bi mi, navodno strogi, otac uputio prijekoran pogled koji bi govorio:
"Kako se to ponašaš pred braćom i majkom!"
Mihu sam odmah pripremala da mi nemamo što puno čekati, nego on treba poći do moga oca i pitati za moju ruku.
Iako sam uvijek mislila da sam dodijala svima u kući, bila sam iznenađena rijekom suza cijele obitelji, kada me Miha poveo na kočiji iz rodne kuće. Ja nisam plakala. Hrlila sam u svoju budućnost nestrpljivo da kuham Mihi omiljeno jelo i glačam njegove košulje.
Kuću smo izgradili, prekrasan vrt modelirali svojim rukama, voljeli se i nizali godine.
A ja sam bila nesretna. Mislila sam da se to samo drugima dešava - da ne mogu imati djece.
Na kraju nam je poznati liječnik u Sloveniji rekao da zbog jake upale koju sam nekada imala neću moći imati djece.
Moj Miha je mene na rukama nosio, kao mladenku preko praga, iz bolnice. Poljupcima mi kupio suze s lica i govorio:
"Ludice moja, ti si sva moja djeca. Ne treba meni ništa više!"
Onda smo kupili veliki kamion i moj Miha je vozio namještaj za tada veoma poznatu tvornicu.
Sredinom prošloga stoljeća ja sam s mojim Mihom obišla sve od Triglava do Gevgelije, a i pola Europe.
Spavala bih kao njegovo malo dijete na ležaju iznad njegove glave, a kada bi on naglo zakočio, ja bih mu kao lopta spala u krilo sa visokog ležaja i sva drhtala prestrašena iz dubokoga sna. Onda bi me moj Miha tješio i tražio po mom mršavom tijelu da li sam se povrijedila.
Najveći problem mi je bio što sam često piškila, pa mi je Miha kupio kahlicu i piškila bih u vožnji, a on bi mi tepao:
"Tko to meni šiški-piškiriški!"
Godine su letjele kao jato ptica i promicale bez povratka.
Moj Miha je pošao u mirovinu i onda smo sami uživali u tišini i zelenilu našega vrta.
Bolest nas je pohodila kao nepozvana gošća i uručila nam svoju pozivnicu za zloglasnu dijagnozu. U isto vrijeme za oboje.
Naši životi tiho su se tiho gasili u bolesničkim sobama,dok smo mi sricali naše posljednje želje.
(Za moju tetu Hanu)
Post je objavljen 16.04.2008. u 16:04 sati.