Juana from Argentina

ponedjeljak , 10.03.2008.

Plovili smo već dva mjeseca. Nigdje se brod nije zadržavao dovoljno dugo da bismo mogli potražiti zabavu u nekoj luci..
Nama mornarima prestalo se kopno već davno ljuljati pod nogama, nego smo mi ljuljali sami sebe da se otisnemo kao stari zaboravljeni čamci u plićaku puste plaže.
Baš kao vojnici ratnici, koji se nikako ne snalaze u tišini, nego žele prasak metaka i granata, makar ih to uništavalo i činilo ludima.
Tako smo i mi mornari morali ići.
Zvalo nas je more. Zvalo nas je da se valjamo po brjegovima modrih dubina i borimo sa prirodom.
Ali tamo smo mi bili mi.
Znali smo da naše žene podižu savjesno našu djecu, brinu o vinogradima i vrtovima.
Kad god dođem doma, oduševi me kako sve buja i napreduje. Mislim da od moje ruke ne bi bilo ploda. Uvijek mi je trebalo dosta vremena da se uklopim i kada bih to postigao bilo je vrijeme za novu plovidbu.
Bio sam ponosan na djecu, na moju dobru vjernu ženu koja se odlično slagala i sa mojom majkom.

A onda kada je došao dan da kažem zbogom svojim dragim putovanjima i zavalim se u svoju ljuljačku na velikoj terasi, nije mi baš bilo drago. To je značilo da sam staro željezo.
Imali smo sve što su donijela moderna vremena. Imali smo novaca, svoj brod za ljetna krstarenja.
Imali smo prelijepog unuka koji nam je loptom lomio mlado cvijeće oko kuće.
Imali smo svatko svoj auto.
Sve sam ostvario. I bio sam star.
I koliko mi je još ostalo. Nije važno.
Ja imam svoje uspomene.

Jednoga vrućeg popodneva, dok nam je žena pakirala torbe za krstarenje po mediteranu, koraknula je na terasu i sva zajapurena u licu sjela u svoju stolicu pored mene.
"Neka kuverta za tebe. Iz Argentine. Koga imaš tamo?" - reče ne skidajući pogled s moga lica.
Odjednom sam se uznemirio. Osjetio sam da nešto neće biti dobro.
Poželio sam biti sam i otvoriti, ali to nije bilo moguće. Uporno je sjedila pored mene, što je značilo da čeka da to zajedno pogledamo.
"Daj...ti otvori." - rekoh joj, plašeći se da mi vidi drhtavu ruku.

"Gabriela." , znao sam. Ali kako me pronašla i što to šalje u toj misterioznoj kuverti.

Iz kuverte ispade velika slika djevojčice u lila haljinici kojih tri godine stara.
Žena okrenu sliku, a na pozadini je pisalo na engleskom jeziku:
"To Josip from Juana, your daughter.
Just for memory"
Skamenio sam se.

"Što je ovo?" - drhtala joj je ruka u kojoj je držala fotografiju s posvetom.
Glupo sam slegnuo ramenima, a crvenilo je oblilo moje lice.
"Čovječe! Što si to uradio?!" - podviknula je prigušenim glasom. "Ostarjela sam čekajući da dovučeš svoju staru guzicu kući. Djecu sam sama odgajala. Nisam mislila na sebe. A pucala sam, itekako. I Marijanovim udvaranjima odoljela. Ja, glupača. O, moj Bože, ima li sidu? Jesam li bolesna? Ti, idiote!" - skoči sa stolice i pljusnu mi šamarčinu, a iz očiju joj se skotrljaše suze.


Gabrielu sam upoznao u jednom baru u luci, gdje su nas mornare, žedne provoda čekale zgodne tamnopute cure.
Gabriela me fascinirala svojim savršenim tijelom i uvijek sam se radovao dolasku u njenu luku. Ali ovo nisam očekivao.

Nismo mogli uzeti pilu pa prepoloviti brod, kuću, prošlost i sve što smo stekli.
Kada sam mislio da sam sve ostvario, sve se srušilo.
Žena je uzela jedan kat, meni dala jedan mali apartman i obećala da ništa neće reći mojoj majci i mojoj djeci.