Vlak je ulazio u postaju.
Tragovi rata pratili su cijelo njeno putovanje. Kroz prozor je gledala spaljene i srušene kuće. Neke su bile obnovljene. Da, zaključila je da je zapravo više bilo onih obnovljenih. Ali ruglo kuća spaljenih pred više od desetljeća, narušavalo je ljepotu lijepo uređenih okućnica obnovljenih domova.
Dva dječaka stajala su na starom uskom putu uz prugu. Jedan od njih se okrenuo i podigao srednji prst. Bilo je teško za razumjeti.
Ljudi su vrijedno radili u poljima, spaljivali ostatke bilja od jeseni, preoravali zemlju i izgledalo je tako uredno i pospremljeno, kao lijep dnevni boravak.
Ugledala je daleko, pred kućom u polju, dječaka koji je rukom dohvatio kvaku na vratima, a na nogama je imao stare velike cipele na kojima je bilo mnogo blata. Okrenuo se na pragu kuće i podigao srednji prst prema jurećem vlaku.
"Nekada su djeca mahala radosno vlakovima koji prolaze." - pomislila je rezignirano.
Kad se vlak zaustavio, tek onda se bez žurbe podigla sa sjedišta i dohvatila svoju kratku bundu. Osjećala je da je vani hladno.
Kondukter je već otvorio vrata i izvikivao ime njenoga rodnoga grada.
Koliko god se trudila izgledati smireno i staloženo, unutra je osjećala stampedo emocija.
Onoga dana kada je otišla mislila je da se više nikada neće vratiti.
Morala je. Pozvali su ju zbog ponude za prodaju obiteljske kuće.
Mrzila je pomisao da mora proći kroz sve to. Majka ju je davno zaklinjala da nikada ne proda. Ali...što je mogla.
Vraćati se nije pomišljala niti u ludilu. Jer njen drugi rođendan bio je onoga dana kada je ušla u bus i zauvijek napustila svoje ulice, svoje dvorište.
Novo rođenje je bilo dolazak u drugu državu. Neki drugi ljudi, za koje je ona bila osoba bez prošlosti, osoba sa svojim imenom. Bila je samo svoja.
A tu, u rodnom gradu svi su ju poistovjećivali s njim.
I sa djetetom koje je ona uz pomoć majke odgajala.
A znao je da je njegovo kad mu je rekla da je trudna, pa ju je ipak upitao:
"Čije je?"
Znala je da od njega nema što tražiti. U tom trenu to je bilo još jedno njegovo kopile. A mislila je dok su zaljubljeni šetali ulicama njihovoga grada, dok je noću dolazio u njenu kuću i ljubazno kao muška kurva ljubio obraz njene majke i pitao ju je li umorna....razmišljala je da je Jasna bila obična nesretnica i nije shvaćala da je bila zaljubljena u pogrešnoga pa mu ipak rodila sina.
A evo, kada mu je saopćila tu divnu vijest, on s kojim je čekala jutra u svojoj postelji, kojemu je darovala cijelo svoje biće i disala za njega, pitao ju je čije je dijete.
Odlučila je, rodit će ga. I nastaviti voljeti to dijete svom svojom ljubavlju za tog nezahvalnog muškarca.
Iste te noći pogledala se odlučnim pogledom u ogledalo i rekla:
"Jednoga dana gledat ću te odozgo! Bože, smiluj mi se i daj mi snage da ostanem iznad svega."
Gledali su ju godinama kako gura kolica, uči malenoga da vozi prvi bicikl, vodi ga na upis u školu. I poistovjećivali cijelu njenu osobnost sa pripadanjem njegovom imenu.
Nikada joj više nijedan momak nije prišao. Bila je obilježena.
Bila je "Rudijeva cura" i "Rudijev mali".
S vihorom rata otisnula se u autobusu izbjeglica i prolazila bespuća okrutnoga inozemstva.
Odmah je htjela usavršiti klimavo znanje svoga jezika i upisala se na tečaj.
Na tečaju je upoznala Vladu, koji je bio sit da ga prepoznaju po gastarbajterskom naglasku i dolazio redovito na tečaj. On ju je pozvao na kavu i pričao, kako je toliko radio da nije imao vremena za skupe izlaske, nego je radio i po nekoliko poslova i bio sretan gledajući kako mu je račun sve deblji i dan za povratak sve bliži.
A onda je došao rat i svi su došli k njemu, a ušteđevina se topila kao snijeg na suncu.
Sad ima osjećaj da je na početku, ali nema ništa protiv, jer mu je bolje i ovdje nego u rodnom gradu, gdje nikada ne bi bio siguran za posao.
Njihovo prijateljstvo pretapalo se u tople i iskrene osjećaje, volio je njenoga sina i davao joj savjete kako živjeti u tuđini.
Vlak je stao i ona je elegantnom nogom koraknula na peron. Bila je iznenađena da su obnovili peron i izgradili novu zgradu postaje.
Uzela je sobu u novom hotelu jer nije smjela pomisliti da sam prenoći u rodnoj kući.
Odvjetnik ju je slijedeće jutro obavijestio da će doći po nju u hotel.
Pošla je na doručak u salu i prolazeći pored bara ugledala poznato lice.
Šokirana onim što vidi, krenula je prema njemu da mu se javi.
Jaka, jača nego ikada.
On je sjedio u invalidskim kolicima, zapuštane brade i alkoholičarskih podočnjaka.
"Kako si?" - rekla je i pružila mu ruku.
Gledao je u nju kao u ukazanje.
"Slađo, kako si lijepa!" - izgovorio je dok je čvrsto ne puštajući držao njenu ruku.
"Nije on ratni invalid. Bio je u ratu, ali se u kavani zakačio s nekim, potegao pištolj koji mu je opalio u džepu i oštetio kralježnicu." - pričao joj je prijatelj odvjetnik.
"Nisam mislila, Bože, da ga ovako gledam odozgo." - pomislila je Slađa i potpisala dokumente o prodaji kuće.
Post je objavljen 01.03.2008. u 22:55 sati.