The visit

ponedjeljak , 31.03.2008.

I nije njoj uopće bilo bitno to što u toj svježoj ožujskoj noći ptice pjevaju u krošnjama napupljenoga drveća u krugu gradskoga vrtića blizu kuće. Istina, malo jeste bilo zastrašujuće, jer na desetom katu u njenoj zgradi to nikada nije mogla čuti. U betonskim džunglama nema ptica. I ona je sve ove godine mislila da ptice noću spavaju, na što joj se njen otac smijao.
Važnije joj je bilo što grijanje isključuju tako rano. I već oko deset sati na večer, ona bi vadila dekicu iz ormara u svojoj sobi.
Ležala je na leđima i zurila u plafon. Nestvarno joj je bilo slušati te nevidljive tračerice u neko doba noći između ponoći i svitanja.
U susjednoj sobi spavali su njeni roditelji. U rukama i nogama osjetila bi trnce straha pri pomisli od mogućeg, vječnog odlaska jednog od njih. Željela se nesebično brinuti za ta dva draga stvorenja kao za svojih dvoje djece. A tamo stotinama kilometara daleko željela se brinuti za svoje dijete. I još je ostajao njen privatni život, a on je uvijek bio na posljednjem mjestu. Nekako se nadala da će za to uvijek biti vremena. Ovo sada je njen još jedan veliki zadatak.
Kidala je sebe, kao što se kida kruh na komade i pruža prisutnima za stolom svakomu po komad.
Ustala je i stala između listova ogromnoga sobnoga cvijeća pored prozora. Ulična svjetiljka obasjavala je kutke dvorišta dječjeg vrtića. Sjene su se igrale po zidovima sobe, dok je vani južni vjetar njihao grane mladih breza.
To dvorište krilo je i hrpu njenih sjećanja, ali nije uspjela izvući niti jednu s posebnim značenjem. Sve su bile tople i ugodne i to je bilo dobro.
Kada bi morala leći na kauč kod psihijatra to bi značilo da je imala zdravu bazu svoga, pola stoljeća dugoga života.


Spustila je malu kožnatu putnu torbu na stepenicu širokoga kućnog predvorja. Pogledom prijeđe preko bujnoga cvijeća i pomisli kako je njenoj majci cvijeće uvijek dobro uspijevalo. Prisjeti se majčine rečenice:
"Ja njih sve ovako milujem rukama prema gore i govorim - cure moje lijepe, rastite mi", kada bi joj pričala o svojim ljubimicama kućnim palmama.
Navuče čizme visoko iznad koljena i ugura rukama nogavice traperica, a majka uđe s velike terase noseći torbu s njenim kolačima i domaćim sokovima, pa reče:
"Nemoj ovo zaboraviti!"

Naslonila je glavu na malo staklo avionskoga prozora i vidjela ruke svojih roditelja koje su slale puse za pozdrav. Niz lice skliznuše slane suze.