Zet kurviš

utorak , 25.03.2008.

„Znaš mama, mogla bi malo doći kod nas“ – rekla mi je moja draga mlađa mezimica Irena.
„Ali dijete moje, to je dalek put i tuđa zemlja“ – opirala sam se avanturi putovanja u nepoznato, a srce mi je treperilo od pomisli da ju zagrlim nakon par godina.

Dok sam se truckala u jeftinom busu, misli su mi kao nemirni leptirići letjeli iz godine u godinu. Rat nas je raspršio na sve strane. Starija je nakon svršene medicine ostala u glavnom gradu, a kad su nam zapalili rodnu kuću, stari i ja smo spasili živu glavu i završili kod starije kćerke.
Mlađa, Irena, već je bila s prvim znacima agresije otišla sa svojim Mirom u drugu državu. Moram priznati, imao je nos za biznis i već nakon par dana imali su trgovinu auto dijelovima i iznajmljenu kuću u blizini. Mrlja na svemu tome je bila 13 godina braka bez djece.

Bus je stigao na cilj i ja sam sva zbunjena izašla na pustoj postaji u stravično mirno i malo mjesto. Moje Irene ni na mapi, a ja pojma nemam gdje sam. Ustrašena, kako ne znam ni „b“ stranog jezika, razgledala sam prestravljenim očima u nadi da ću ju negdje ugledati. Nedaleko od postaje ugledah malu trgovinu i raspoznah jezik jedne od ex-republika stare dame Jugoslavije. Privukoh se kao uplašeno dijete i upitah:
„Oprostite, mogu li stati ovdje i pričekati kćerku, svaki tren će stići?“
„Kako da ne. Evo stolica. A odakle ste?“ – bla bla, krenu razgovor. Kako su shvatile da sam škrta na riječima, jer me pakao rata dobro opekao i ugnijezdio u meni antipatiju prema nepoznatima, povukle su se u unutrašnjost male trgovine i nastavile s ogovaranjem:
„Ah, draga, znaš onog zgodnog Miru. Pa, on ti se javno počeo vodati s onom domaćom. Čak ga je ona njegova jadnica našla u svom krevetu s njom. Ah, šta ćeš kad ne mogu imati djece.“ – reče jedna, a meni se tlo otvaralo pod nogama od užasa koji sam čula.
„Moja Irena. Moja jadna Irenica. A nikad mi ništa ne govori“ – razmišljala sam dok su mi suze tekle niz lice. U taj tren ugledah ju kako je sva izbezumljena trčala prema meni i grleći me, govorila: „Ajoj, mamice. Bila sam ja ovdje, ali je bus kasnio pa sam otišla kući i moš' misliti - ja zaspala. Oprosti mi, molim te.“ – i dograbi moje torbe sa domaćom hranom.

Kako mi se sve to nije nikako sviđalo, a i njega sam uspjela vidjeti čak jedan put za cijeli taj vikend, predložila sam joj da pođe sa mnom. Stari i ja smo u međuvremenu dobili neki stančić na korištenje. Za čudo, iako sam joj u očima vidjela koliko ga žarko voli, pošla je sa mnom. Ponijela je i štednu knjižicu sa podebljom svotom.

Naravno, on je zivkao danima i kada mu je rekla da je odabrala jedan stan za kupiti, predložio joj je da dođe k njemu na par dana radi daljnjeg dogovora. Smučilo mi se kad sam ju čula kako je odlučila da će otići. Znala sam da je to samo isprika da bi opet bila s njim.
Za divno čudo, već nakon tri dana vratila se i sa sobom donijela još novaca koji su joj nedostajali za stan od osamdeset i pet četvornih metara.
Dok je trčala od ureda do ureda tih dana, sređujući papire, jedno jutro mi reče: „Jao, mama, kako smrdi ova kava.“
„Dijete moje, kako će kava smrdjeti!“ – rekoh joj.
Na to će susjeda, koja je došla 'dobronamjerno' ispitati najnovija događanja:
„Draga moja curo, da ti nisi lovnula trudnoću?“
Raskolačila sam oči prema njoj prijekorno, što lupa gluposti i ne misli što govori mojoj Ireni, koja je napunila četrdeset i jednu godinu i trinaest godina bila u braku bez djece.
Kad mi je Irena i slijedeće jutro rekla da joj, ovaj put smrdi doručak, zabrinuto sam joj predložila da posjeti liječnika.
„Mama... ja sam trudna!“ – reče mi po povratku.
I stari i ja plakali smo kao djeca. Naravno, od sreće. Naša Irena postat će majka.
Gledali smo ju kako drži slušalicu i govori:
„Miro, trudna sam.“
Poslije nam je rekla kako je uskliknuo:
„To sam čekao sve ove godine. Otvorit ću ti restoran. Dolazim odmah.“

Mi ga i dan danas ne volimo. Čuli smo da ima dijete s tom strankinjom. Iako je došao i živi s Irenom, on svaki vikend odlazi u drugu državu, navodno zbog poslova.

Mali Sandro ove jeseni polazi u školu, pile bakino.