"Ne!
Ne mogu ti reći koliko me boli tijelo moje od svega što nisi rekao. Od svega što si prešutio. Šibao si me ničim izrečenim kao obnaženu na sibirskoj mećavi. Riječi sam ti brodskim konopom izvlačila iz najljepših usana koje sam ikada ljubila.
A nisam željela ništa čuti.
Znao si.
Zato si gledao preko moga ramena u daljinu i pokušavao me zadržati ničim izrečenim. Ovaj put nije ti uspjelo, žao mi je.
Ugledala sam ti još jednu sijedu i ostatak špinata na prednjem zubu.
Da li je bezobrazno, pokvareno od mene što sam se upitala: želim li se u jutro probuditi pored tebe.
Mogu li te zamoliti nešto?
Kad pođeš (neka te još noćas tu), ponesi svoje ruže i češalj. Ne želim čistiti prašinu s uspomena.
Pa da!
Kako se ne bih sjećala. Ljudi se i lošega dugo sjećaju.
Ah, da ne zaboravim. Ponesi i ono zrcalo. Tko će se gledati u odrazu koji emitira uspomene. A osmijeha više nema.
Odoh ja.
A idi i ti.
Dosta je bilo.
A ja ću i dalje gaziti našim ulicama nasmijana, lijepa i zaljubljena.
Nikad nećeš znati.
Show must stop.
Zauvijek tvoja. N.
P.S. Ono što ti ne pripada ne znači da nije tvoje.
Laku noć, moj netko."
(Za Thomasa)
Post je objavljen 12.03.2008. u 06:40 sati.