Sličice

petak , 15.02.2008.

Na peronu vjetar mi kao oštrom ledenicom u ruci razbojnika razdavaja kosu i bolno piše po glavi. Ne mogu mu pobjeći jer vlak jureći dolazi na peron i bijesno razgrće zrak pred sobom.
Kao da je i on bijesan što je morao već u rano hladno jutro krenuti.

Dečko duge kose i prekrasnih bijelih zuba javlja se na zvono mobitela da nije niti pogledao na broj i onda gunđa zbog pogrešnog poziva, jer mu je roming progutao nešto novca.
"Molim? Kakva praksa...pogriješili ste! Jao mene jesam glup. Javljam se na romingu!" - reče zaključujući svoju brzopletost da ne propusti poziv, dok je iščeprkao mobitel sa dna svoga velikoga ranca.

Kondukter me ljubazno obavijesti da ću morati presjesti u drugi vagon, jer se taj na slijedećoj postaji "skida".
"Pa, naravno. Znala sam. U bilo koji da sam ja sjela, baš bi taj skidali." - pomislila sam vukući torbu na kotačićima kroz "harmoniku" između dva vagona.

Nalazim prazan kupe i zaključujem da sam bundu zaprljala crnilom u onoj glupoj "harmonici" dok sam se pokušavala održati na nogama.
Taj trenutak vratio me nekoliko godina nazad, kada sam u naručju držala sina, a luđak koji je upravljao vlakom sjurio se u "pletenicu" kolosijeka i bacao nas kao krumpir s naših nogu po podu. A ja sam instiktom majke uspjela dijete zadržati visoko u zraku neozlijeđeno, dok sam se ja dizala povrijeđena i prljava s patosa ispred odurnog toaleta vlaka.
Sjećam se da sam se dugo "ribala" pod tušem i dugo osjećala smrad vlaka na sebi, nakon toga.


Promiču bijeli vrhovi planina uronjeni u sive oblake. A vjetar kotrlja ogromne valove na vodi.


"Da li je slobodno?" - pita žena u crnini (opet).
Sjeda.
Šuti i čita.
Nakon nekoliko trenutaka vadi papirnatu maramicu i bučno prazni nos.
U taj tren spazih da nema jednu ruku. Višak crnoga džempera obavila je na kraju ruke oko lakta.
Ne znam zašto, osjetih nelagodu zašto joj nisam pomogla podići torbu.


"Karte na pokaz, molim! Hej, gdje si ti!!!" - javlja mi se kondukter kao da smo ovce čuvali zajedno."Hajde, daj mi broj mobitela pa da te u srijedu zovnem na kavu!"
"Oprostite, ali ja vas ne znam!" - pokušavam se otarasiti primitivca kojeg zbilja vidim prvi put.
Vojak i žena u crnini šute.
Ne razumiju.
Tko bi razumio.
Ode. Hvala Bogu.
Opet uronuh u "Dolores Claiborne".
Zvoni mobitel kratko i prekida.
10 i 55.
"Mislim na tebe!" - poručuje mi pogled na propušteni poziv.
"I ja tebe volim." -pomislih.
Čitam knjigu. Ne znam zašto, ali imam osjećaj da čitam Zorin blog.

Prenuh se. Kondukter me tapšao po ramenu.
Vragolastim pogledom priglupoga čovjeka reče:
"Trebate se pripremati. Stižemo!"