"Nešto nije u redu. Plašim se. Ni ruža na dar nije ono što je nekada bila. Što da radimo?"- zabrinuto ga je upitala.
"O čemu ti to?"- brecnu se Ivo i pogleda Doru.
"O nama." - ravnodušno mu odgovori.
"Što nam fali?" - ne shvaćajući napetost u njenom glasu, pogleda ju preko dnevnih novina."Opet ono tvoje?"- priupita ju, već naviknut na njene nekoliko - puta- godišnje ispade.
Spustio je novine i zagledao se u njeno lice.
Nije bilo savršeno. A tako ju je volio.
"Kako ju samo volim." - pomisli onako za sebe.
"Navika. U nas se uvukla navika. Već s jutrom znam kako će nam izgledati dan." - zabi svoj ozbiljan pogled u njegove oči.
"Pa što želiš od mene? Ja moram ići na posao i nisam kriv što ti samo čekaš zabavu od života." - isprovociran njenim razmaženim stavom odvrati.
"Ovoga sam se ja plašila. A ne mogu se s tim pomiriti." - reče mu i ustade od stola na kome su se nalazile samo njihove dvije šalice za kavu. Od prvoga dana ona je uvela njihove male svetinje: samo za njih šalice, samo za njega malu crnu pepeljaru i još mnogo toga "samo".
Ivo je obavljao svoj posao, a bio odsutan cijeli dan. Bojao se samo da napravi grešku i da mu se obije o glavu njegova neizmjerna ljubav prema Dori.
Ipak je skovao plan.
Znao je da mora biti bodljikav, iritirajući, da joj se mora malo osvetiti što ga uplaši sa svojim ponašanjem. Nije mogao protiv sebe:volio ju je silno i plašio se da se jedno jutro probudi s porukom pored glave.
Vratio se doma s posla i prisiljavao se da djeluje odsutno. Znao je on što nju plaši.
Kad su pošli na spavanje, iz ormara je izvadio nekoliko svojih stvari i stavio ih u sportsku torbu koja je stajala u ladici ispod kreveta. Uhvatio je njen pogled pun zebnje i ona ga upita:
"Što to radiš?"
"U jutro moram na put." - odgovori joj.
"A ja? Zar neću s tobom? Zašto mi nisi ništa rekao o tome?" - poskoči ona u postelji i sjede spustivši ruke u krilo i nemirno počne masirati kremu u nokte.
"Rekla si da ti je dosta šablona pa sam mislio da ne želiš ni to." - uživajući što ju muči, odgovori joj na pitanje, a da ju nije ni pogledao. Znao je on svoju ljubav kao otvorenu knjigu, a ipak se plašio.
"Pa, barem te stvari nisu šablona. Nije tvoje putovanje svaki dan." - pokušavala se utrpati u njegov raspored.
"Kasno je, ljubavi. Dogovorio sam s Dragom da idemo zajedno nas dva." - nastavio ju je mučiti, a srce mu se stezalo gledajući ju kako se vrpolji kao na roštilju.
U jutro mu je mahnula s prozora ljuta i brzo nestala. Uvijek se držala pravila, koje je njen tata imao, da se treba pristojno rastati i poljubiti, bez obzira na ljutnju, jer se događaju i ružne stvari.
Nije otišao daleko. Samo je otišao do drugoga kvarta i pozvonio na kćerkina vrata. Rekao joj je da će navratiti, a to je bilo dovoljno vremena da se plan zakotrlja.
Već je mogao zamisliti kako sjedi sama za stolom i pušta svoje suze, ljuta na njega i što ne zna što će sa sobom.
"Kupio sam ti kartu za putovanje, kažeš da ti je dosadno. Uzmi ju iz ladice u ormariću u hodniku. Sretan ti put i uživaj." - napisao joj je porukicu i kliknuo na "send". Niti nakon sat vremena od nje nije stigao nikakav komentar. Bojao se da mu plan ne propadne. Tko njoj zna, možda za inat njemu ne pristane na provod.
Ušao je mnogo prije dolaska vlaka u veliku zgradu na željezničkoj postaji i pronašao mjesto koje će biti dobra osmatračnica.
"Ah, duša moja, kao i uvijek puno prije vremena dolaska vlaka..."- pomislio je Ivo kada je ugledao Doru kako ulazi u zgradu, noseći svoj mali kufer i kartu u drugoj ruci.
Za divno čudo vlak je stigao točno na vrijeme i on je iz prikrajka čekao da ona uđe u vagon s ležajevima za spavanje.
Onda je on uskočio u zadnji tren i stao kod toaleta. Čekao je da vlak krene, a onda došao i kucnuo na vrata.
"Karte na pokaz, molim!" - rekao je promijenivši boju glasa.
Vrata se otvoriše, a njeno lice mokro od suza, kao kada nestane oblak i pojavi se sunce, ozari osmijeh i nevjerica:
"Ubit ću te! Što mi to radiš!" - reče Dora i skoči mu u zagrljaj, obujmivši ga nogama oko pasa.
Post je objavljen 24.02.2008. u 19:19 sati.