Kad prijeđem most trebam skrenuti lijevo.“-razmišljala je Vesna vozeći prema zračnoj luci.
Javili su joj da je njenom ocu u zagrebačkoj klinici veoma loše i da bi bilo dobro da hitno dođe. Naravno da je uz ovakvu vijest jedino normalno rješenje bilo krenuti zrakoplovom.Bilo ju je stid priznati i samoj sebi, a kamo li nekomu drugomu da nikada nije bila u zračnoj luci u svom rodnom gradu.A to je bila jednostavna istina.
Kada je krenula u Ameriku putovanje je bilo organizirano uz pomoć grupe amerikanaca i tada je pored zračne luke u svome gradu, krenula sa grupom prema Makarskoj, gdje je noćila u „Meteoru“, a slijedeće jutro vrlo rano krenuli su put Splita i odatle odletjeli za Cirih i dalje.
Dok je zbunjeno pratila znakove pored puta očekujući znak za zračnu luku i skretanje, prisjetila se prekrasnih aleja borova uz cestu prije rata. U početku je to bio vojni aerodrom i tu su stajali znakovi zabrane zadržavanja i fotografiranja.
Rat se dogodio, drveće je izgorjelo i ostala su nepregledna pusta polja nekadašnjih vinograda.
Ni njih više nije bilo. A čula je da je netko otkupio zemlju i da će vinogradi ponovno oživjeti.
„I to su prodali!“ – pomisli Vesna i ugleda znak za skretanje i na njemu zrakoplov.
Dok je motala volanom nedaleko ugleda krilo zrakoplova i pokuša se prisjetiti koje godine je taj vojni aerodrom dobio i status civilnoga.
Bila je iznenađena vidjevši malu zgradu i veoma mali parking. Ipak je očekivala nešto veće zdanje.
Uspjela je na brzinu sve svoje poslovne obveze prenijeti svojim kolegama i žurno krenuti da vjerojatno posljednji put vidi oca.
U gradu se događalo nešto vrlo važno, nešto kao neki samit ili kako su to već zvali. Čula je od kolega da dolaze i vrlo važni svjetski političari.Pokušavali su u njen grad udahnuti malo života, pa su mu dali prigodu da se za njegovo malo ime čuje i dalje.
Parkirala je automobil i bila iznenađena da se ne plaća parkirno mjesto. Nije bilo čak niti kakvoga osiguranja ili zaštitara. Odjednom se sjetila neke scene iz staroga filma, kada safari fanovi stižu negdje u Africi u neku malu zračnu luku. Ova je upravo sličila takvoj.
„Neće valjda letjeti samo zbog mene?“ – upita se Vesna koraknuvši u prostor zgrade. Nigdje nikoga.
U jednom kutu dvoje zaljubljenih sjedili su okrenuti jedno prema drugomu i držali se za ruke.
„Eh, da mi se malo zaraziti njihovim virusom!“- pomisli Vesna i priđe šalteru za prtljagu.
„Ja imam rezerviranu kartu za Zagreb.“- reče s osmijehom prelijepoj djevojci iza staklene pregrade. Pomisli kako izgleda premlada da bi već i kruh zarađivala. I zaključi da ju hvataju godine, jer joj svi oko nje izgledaju tako mladi.
„Pa, zar niste čuli?“ – upita ju djevojka.
„Što zar nisam čula?“- izvali glupo sročenu rečenicu.
„Pa, rano jutros se srušio avion sa jednom grupom stranih političara i let je otkazan!“ – odgovori joj djevojka.
„Ali....moj otac je loše....ja moram, stići što skorije....možda ga vidim zadnji put!“- reče i zaplaka.
Osjećala se tako bespomoćno. Nije mogla vjerovati u ono što je upravo čula.
„Zašto se meni sve mora komplicirati, hoće li mi ikada u životu išta ići glatko kao ostalom svijetu....“ – mislila je sa suzama u očima.
Djevojka iza stakla bi neugodno iznenađena Vesninom reakcijom i diže se sa stolice, pa zaobiđe pregradu, priđe Vesni i zagrli ju.
„Žao mi je to čuti, ali smirite se. Nemamo vijesti o tomu kada će slijedeći let, ali sigurno će naći neko rješenje. Avion je pao u nepristupačna okolna brda i za sada je potraga. Donijet ću vam kavu iz restorana, a vi se smirite“- trudila se umiriti Vesnu.
Vesna uze torbu sa vage i krenu prema stolicama u čekaonici. Pogled joj je lutao praznim prostorom i zaustavio se na zaljubljenom paru.
Njima nije smetalo što čekaju i ne znaju do kada.NIje im bilo bitno. Ako zajedno putuju, zajedno će čekati. Ako jedno od njih odlazi, samo su odgodili rastanak.
Onda joj oko srca prožme toplina i sjeti se Rudija. I oni su ovako šarmirali ljude svojom zaljubljenošću. Gdje god su ulazili ljudi su ih gledali sa osmijehom, jer su širili oko sebe svoju ljubav. Baš kad je pomislila da je prekasno da nađe srodnu dušu, upoznala je Rudija, na prvom sastanku su znali da odmah mogu planirati pozivnice za vjenčanje. Kemija im je govorila da su se njih dvoje rodili da bi se jednom u životu pronašli.
A onda je Rudi poginuo. Ni kriv ni dužan. Jednostavno nije mogao pobjeći zaspalom vozaču za volanom koji mu je dolazio u susret.
Post je objavljen 06.01.2008. u 07:00 sati.