Bespomoćnost

ponedjeljak , 07.01.2008.

Lijepa mlada djelatnica koračala je gracioznim sporim i sigurnim korakom praznim prostorom zračne luke i u ruci nosila šalicu sa kavom.
„Evo, otpinite gutljaj. Možda kofein djeluje pozitivno.“- reče joj blagim glasom i sjede pored nje.
„Nešto sam načula iza da bi do mraka trebao da poleti makar jedan avion. Nadajmo se da će vaš biti prvi.“ – i sa ovom vijesti unese malo nade u Vesnu.
„Hvala vam, tako ste dobri.“- reče Vesna i nasloni se udobnije u stolici.

Svidio se njen Rudi njenom tati odmah. Znala je da mu se takav momak mora svidjeti. Bio je zreo, uspješan, pametan i tako lijep, njoj najljepši. Nije bio iz njenoga grada, ali njen tata je i bez informacija o Rudiju znao da je on dobar odabranik za njegovu jedinicu.

Često bi nju tata gnjavio: „Pa, dobro gdje su ti momci, kad ću ja unuke gledati pa da na miru umrem.“
Ljutilo bi ju kada bi govorio o smrti. Nikada se nije mogla naviknuti da je mama umrla. Jednostavno i nakon tri godine kada bi tražila nečiji broj u mobitelu i naišla na onaj „mamy“ pomislila bi da ju nazove.

„Ma, daj, tata, ne gnjavi me.Prvo si htio da dobro učim, pa da završim faks, pa da se dobro uposlim. E, ne može i jare i pare. Evo, imaš uspješnu kćerku sa sjajnom karijerom i puno love.
I to je nešto.“ – šalila bi se ona s n jim.


Kao pravi stari dedica, bez pardona je rekao Rudiju nakon prve posjete:
„ I djeco? Kad će svadba?“
„Tata!!!“ –prijekorno ga je zazvala zašto je to rekao, mada su ona i Rudi upravo i organizirali posjet da bi ga Rudi pitao za ruku njegove kćeri. Osjećala je blagu nelagodu što nije dozvolio Rudiju da on prvi načne tu temu.
A poslije joj je Rudi rekao da je bio sav sretan što je stari odledio situaciju i olakšao mu da počne sa tom temom.
„Zato sam tu...tata. Smijem li Vas zvati tata? Nemam drugoga. Moj tata je umro kad sam imao šest godina.“- zamuckivao je tada Rudi, dok je ona zbunjeno podigla svoj i njegov tanjur poslije ručka i pošla u kuhinju.
A onda se skrila iza zida i slušala razgovor njena dva najdraža muškarca.
„Ja bih Vam rado podario unuke pa da ih šetate u park.“ –govorio je Rudi. Čula je kako je škripnula stolica po parketu i bučno tapšanje rukom po Rudijevim plećima. Onda je provirila i ugledala kako je tata srdačno grlio Rudija i brisao suze u očima.
„Budi joj dobar. Nemoj ju povrijediti. Ona mi je sve što imam.“ – tiho je rekao Rudiju.
„Obećajem, tata!“ – rekao mu je Rudi i poljubio ga.

Kada je Rudi poginuo, njen tata se nikada više nije nasmiješio. Šutio je, gledao Tv i ponovno izvukao staru lulu, koju nije pušio već desetak godina. Nije to uradio kad joj je mama umrla, a staru škrinjicu sa lulom izvukao je iz pretinca u komodi kada je Rudi tako naglo nestao.

Vesna je dugo mislila da je njegovo naglo mršavljenje bilo posljedica gubitka apetita zbog tugovanja, a onda im je priopćena strašna dijagnoza.

Ona je sad bespomoćno sjedila i čekala najavu leta.
Da krene autom bilo je ludost.
Put od pesto kilometara bio je previše za nju.

Dani su bili kratki i već oko četiri sata poslijepodne bilo je mračno.
Nekoliko njih, neobaviještenih ovako kao, ona dolazili su na svoj let i uzimali povrat novca od kupljenih karata i pronalazili drugo rješenje za svoje putovanje.
Njeno jedino rješenje bila je nada da će svaki trenutak biti objavljen polazak leta za Zagreb.
Nije htjela niti pokušati pozvati tatu na mobitel, jer je osjećala da je stanje vrlo loše i da joj se ne bi mogao niti javiti. Ljubaznoj sestri, koja joj je javila o njegovom lošem stanju dala je svoj broj mobitela u slučaju bilo kakvih komplikacija.
Kada je nazvala zračnu luku u svezi rezervacije i bilo joj je preidealno kada su joj rekli da ima let tako brzo kao serviran za nju.
No, što je to ona mogla uraditi bez sitnih spaćki života. A već je odavno trebala biti pored svoga oca.
Nije se smjela upustiti u razmišljanja da joj je on sve na svijetu. Kada njega izgubi ostat će potpuno sama. Nigdje nikoga svoga.
Sreća je njena bila što je uvijek bila jako samostalna i neovisna. Nikada se nije ponašala kao razmažena jedinica. Ona je imala svoje ambicije i ciljeve i uvijek težila k tomu.
Kada je na razglasu objavljeno da putnici mogu prići i predati svoju prtljagu i da će slijedeći let za Zagreb biti za pola sata, nije mogla vjerovati.
Ljubazna mlada plavuša osmjehnula joj se i kao da se uistinu i ona radovala s njom što su se stvari počele rješavati u njenu korist.
„Eto, tko čeka-dočeka. Ipak ćete stići danas.“ –reče joj radeći usput svoj posao.

* Bespomoćnost - dio II
* Pad zrakoplova - dio I