Voljela je Vesna svoj posao i svoje poduzeće. Svoje kolege je doživljavala kao svoju obitelj, što su joj oni i pokazali u najtežim danima koji su ju čekali u rodnom gradu. Svi su kao jedan skočili i organizirali pokop njenoga oca. Ona ništa nije morala da čini. Nije bila svjesna što se događa. Samo je sjedila doma i čekala da ju oni obavještavaju što su uradili i što je slijedeće.
Pokop je bio lijep, bez propusta i sve je teklo dostojno njenoga tate.
Nisu joj dozvolili da bude sama niti jedan tren.
Iako je dobila slobodno tjedan dana na smrtni slučaj, vratila se na posao treći dan. Posao joj je bio utjeha i bila je prava radoholičarka, shvatila je.
Bol je zaključala u sebi i jedno vrijeme se osjećala kao stroj. Bez emocija.
Tako je protekao jedan mjesec od gubitka.
Krenula je na pauzu za ručak i upravo prelazila ulicu, kada je čula svoje ime:
„Vesna!!“
Okrenula se i ugledala nekoga tko bi joj trebao biti poznat, ali se nije mogla sjetiti.
„Vinko.“ – reče joj čovjek i pruži ruku.
„Ah, da, zaboravila sam. Sad izgledate drugačije.“
„Samo sam noćas bolje spavao, konačno.“ –reće joj i nastavi.
„Mogu li vas pozvati na kavu?“
„Zašto da ne. Upravo sam pošla. Hoćemo li u 'Mercator', ja tamo volim poći?“
„Svejedno, idemo.“ – reče joj Vinko i uze ju pod ruku.
Bliskost koju je sebi taj čovjek dozvoljavao od prvoga trenutka nije joj zasmetala. Čak naprotiv, on kao da je popunjavao veliku prazninu u njenom životu.
+++++
Nije mogla vjerovati u njegovu zanimljivu priču.
Pričao joj je kako su išli u istu osnovnu školu i kako je kao prvašić bio dugo zaljubljen u nju. I kako je uvijek bio zločest prema drugim djevojčicama, dizao im suknjice, vukao za kosu, ali njoj nikada. Nju je uvijek gledao kao malu princezu i pazio ako bi joj koji dječak uradio kakvu nepodopštinu, da joj stane u zaštitu i pokaže kako se brine o njoj. Vesna mu se smijala i govorila:
„Ma, daj, nemoj me zezati.“
Onda joj je pričao kako je i on upisao gimnaziju kada mu se dobar prijatelj raspitao da će ona poći u gimnaziju.
Vrijeme upisa fakulteta ih je razdvojilo i prestao ju je slijediti. On je ostao u njihovom gradu na Sveučilištu i tu upoznao djevojku u koju se zaljubio, a poslije su se i oženili. Međutim,, već nakon tri godine braka su se i razveli, jer ona nije mogla podnijeti njegovu majku. Nisu imali djece i tako se Vinko vratio majci i skrbio o njoj.
„Pa, da, kako je majka?“ – sjeti se Vesna.
„Umrla je one noći. Kad sam se iz bara vratio u njenu sobu, izdahnula je. Tad sam stao pored prozora i ugledao tebe kako sjedaš u taxi ispred bolnice. Poželio sam potrčati za tobom. Sad nemam nikoga više. Prvih dana sam bio kao lud. Nisam znao što bih sa sobom, nisam mogao ići na posao, a nisam mogao biti niti u stanu. I znaš što me vratilo u život?“ – upita ju Vinko.
„Što?“- sa zanimanjem ga upita Vesna.
„Ti! Sjetio sam se da si ti u našem gradu i da ću te vidjeti.“ – reče joj i pomilova po ruci.
Vesna mu se nasmiješi i nije imala niti jednu riječ za uzvratiti na njegovu bujicu riječi.
„Znam ja i za tebe i za Rudija. Gledao sam ja tebe svaki dan odkako sam se zaposlio u 'Kingu'.
Koliko god sam bio ljubomoran na Rudija, toliko mi je bilo teško gledati te tužnu kada je poginuo.“ – nastavi Vinko da ju šokira svojim bogatim informacijama o njoj, A godile su joj. Događalo se nešto neobično s njom i bol koja ju je ispunjavala nakon očeve smrti učini joj se na trenutak blaža i podnošljivija.
„Eh, dragi moj Vinko, ne znam zašto ali se osjećam kao da te poznajem cijeli život. Ja sam tebe zaista prvi put u životu vidjela u bolnici. Uopće se ne sjećam ničega o čemu pričaš kad smo bili mali.“
„Ti si bila tatina princeza i nikada nisi bila kao druge djevojčice. Ja se svega sjećam kao da je bilo sada.“
„Znaš li ti da je to znak starenja kada se dobro sjećamo onoga što je bilo davno, davno.“- našali se Vesna sa Vinkom.
„Baš me briga. Ja znam da se sad osjećam kao srednjoškolac i sretan sam što sjedimo ovdje i pijemo kavu.“ – uzvrati joj Vinko, a u pogledu mu osjeti nešto drugačije, neki sjaj, nešto što će shvatiti za koji dan.
„Mogu ti reći i meni nije loše. Da ti meni nisi zakačio kakva krila“ – našali se Vesna sa njim.
Dopratio ju je do vrata njenoga poduzeća i poželio ugodno poslijepodne.
* Mala princeza - dio IV
* U baru - dio III
* Bespomoćnost - dio II
* Pad zrakoplova - dio I
Post je objavljen 09.01.2008. u 07:00 sati.