U baru

utorak , 08.01.2008.

Zagreb se kupao u noćnim svjetlima kada je nakon kratkoga vremena zrakoplov sletio. Sve je krenulo kao na traci, brzo i glatko. Taxi ju je dovezao pred bolnicu i njoj se u tom trenu stegnu oko srca. Bolnički prozori osvijetljeni u toj hladnoj noći, izgledali su tako tužno. Tamo iza tih staklenih površina ljudi su se borili sa zloćudnim bolestima i čekali novi dan s nadom da su pobijedili. I ona i njen tata znali su da on neće dobiti ovu bitku. Vijest o metastazama značila je samo naći način za što bezbolnije i lakše zadnje dane. Njoj novac nije značio ništa, mogla je ocu priuštiti najbolje klinike u Europi, ali joj je poznati liječnik u Zagrebu rekao da je to uzalud i da ga ne bi trebala izlagati naporu i lažnim nadama. Htjela je ona skriti od njega pravu istinu, ali je on ušao u ordinaciju nazad k liječniku i rekao:
„Kćeri moja draga, bez tajni. Doktore, koliko mi je ostalo?“
Zvučao je mirno i kao da je bio spreman otići. Bez borbe, bez nadanja.
Sestra na porti je pozvala liječnika i rekla mu da je stigla kćerka gospodina Klepca. A njoj je rekla da može poći i biti pored oca.
U sobi je bila tišina, samo se čuo tihi rad aparata. Da li je spavao ili je to bila agonija, nije znala. Sjela je na stolicu i uzela ga za ruku. S teškom mukom otvorio je oči i opet ih zatvorio. Na vratima se pojavi liječnik.
„Tu ste! Kako ste putovali?“ – upita Vesnu, pružajući ruku i privuče još jednu stolicu, pa sjede pored Vesne.
„Činimo što možemo da mu olakšamo. Dajemo mu najjače doze. Budite spremni na rastanak. I budite jaki. Mogu li što učiniti za Vas? Jeste li umorni?“ – tiho i ljubaznim umirujućim glasom pitao ju je liječnik.
Ona mu je pričala što joj se dogodilo i zašto je ovoliko kasnila.Čak niti on nije čuo za tu nesreću sa zrakoplovom.
„Ma, tko više sluša vijesti. Ja na radiju tražim samo glazbu.“ – reče joj liječnik.
„I ja isto tako. Uvijek me strah da mogu javljati o nekakovoj hitnoj evakuaciji, a ja pojma nemam.“ – više ozbiljno nego šalom uzvrati Vesna.
„I ja isto tako. Moj posao je takav da ne želim u glavi previše nevažnih informacija.“
Na vratima se pojavi sestra koja tiho reče da ga trebaju u ambulanti i on se uz ispriku udalji iz sobe.
Te noći srce njenog tate je prestalo kucati. Otišao je tiho kao što je tiho živio ove godine odkako je mama umrla. Zadnje što je bilo od njega bio je stisak ili trzaj njegovih prstiju u njenoj ruci i to je bilo to. Nije htjela paničariti i trčati, zvati liječnika ili sestre. Sjedila je pored njega i gledala u ravnu crtu na monitoru. Kroz glavu su joj letjele slike prvoga dana u školi kada ju je tata doveo i predao učiteljici, prve vožnje na biciklu kada ju je učio voziti, kada ju je učio pilvanju na moru, njegovog ponosnog lika kada joj je uručena pohvalnica za najbolju učenicu generacije...A onda je zaplakala i zagrlila ga.
„Vi možete poći popiti kavu u našem malom baru dok sestra pripremi dokumenta, a onda možete poći do nekog hotela i odmorite, jer Vas čekaju velike obveze oko pokopa.“ – rekao joj je liječnik.
Pošla je do bara i uzela kavu.
Sjela je za stol sama. Uskoro u bar uđe muškarac njenih godina. Iako je bar bio prazan on, nakon što je uzeo kavu, priđe njenom stolu i upita može li sjesti. Iznenađena takvom gestom, zbunjeno mu reče:
„Zašto da ne.“
Oči su mu bile crvene i natečene.
„Ja sam Vinko. Ja Vas znam, ali Vi mene sigurno ne.“ – reče joj taj nepoznati muškarac.
„Vesna, drago mi je. Doista ja Vas ne znam“.- zbunjeno mu odgovori Vesna i misli joj skrenuše od mrtvoga oca iz bolničke sobe. Osjetila je neku toplinu i povjerenje prema tom čovjeku.
„Ja radim u 'Kingu', a Vi radite preko puta. I znam da Vam je otac bolestan. Kako je?“ – upita ju stranac topla srca.
„Umro je. Čekam papire.“ – odgovori mu Vesna kratko.
„Oh, moja sućut. Znam da Vam je teško. I ja sam tu i čekam najgoru vijest za moju majku. Rekli su mi da je pitanje trenutka. Glava mi puca i loše mi je. Nisam spavao zadnja dva dana i dvije noći. Kad mi je otac umirao nije mi bilo ovako teško. Sad sam slomljen.“ – reče joj i zaplaka.
Vesna ga pomilova po ruci i reče:
„Preživjet ćemo.“, a zatim ugleda sestru koja joj laganim pokretom ruke dade znak da može doći.
„Moram poći. Čeka me puno posla.“ – ustade Vesna sa stolice i izađe iz bara.

* U baru - dio III
* Bespomoćnost - dio II
* Pad zrakoplova - dio I