Bastard

srijeda , 02.01.2008.

"Dođi, želim razgovarati s tobom...ali samo s tobom!" - drobio je kao najgori mogući stroj sa gradilišta glas njene mrske svekrve.
Definitivno joj je savjest bila čista kada je tako razmišljala o majci svoga supruga. Jer, žena koja ne govori sa cijelim kvartom očito nije sva svoja.
A Ines je mogla sa svima.
Bila je tolerantna. Uostalom bila je to jednobojna nacionalna sredina, gdje su se gurkali kada bi ona naišla. Ali ona ih je lomila i bacala na koljena svojim ljubaznim osmijehom i upitom za zdravlje.
"Što mi to ima reći u četiri oka?" - zadrhta Inesino srce. "Kakvu mi sad spaćku sprema?"
Znala je stara da joj ne pali u sinovljevom prisustvu, pa je zaključila da ju treba driblati kao loptu na terenu samo u četiri oka bez svjedoka.
Znala je stara i to, da mu Ines nikada neće kukati na njegovu majku i tražiti njegovu zaštitu.
A Ines je uvijek polazila od toga kako su gorke suze njene majke bile kada bi joj brat došao i kritizirao majku kako je Milka kući sva nasekirana i plače zbog nje. A Milka je itekako znala kako manipulirati njenim dobrim bratom.
Zato je sebi davno rekla da će prešutjeti što više bude mogla.
Uostalom, i majčina rečenica kada joj je priopćila da se udaje za Sašu, a nije bila svjesna što znači otići među drugačije ljude i običaje, zvučala je konačno:
"Kćeri moja draga, brak nije igra. Mnogo toga pretrpi prije nego odlučiš otići ako vidiš da ne možeš više trpjeti. Ja sam sa tvojim ocem istu crkvu pohodila, ali sam progutala toliko toga. Nigdje nije med i mlijeko. A ono što tebe čeka, znat ćeš samo ti."
Još tada je Ines znala da će ljubav uskoro prestati.Ali zaljubljenost ju je zasljepljivala kao jaki reflektor.
Još slijedeće noći nakon svadbe, njen voljeni je s vješalice dohvatio jaknu i otišao s društvom vani. Ona ga je prestravljeno ispratila pogledom i vapila u sebi: "Zar ćeš me ostaviti cijelo veče ovdje s njima?"
Nije to bilo cijelo veče, nego duboko u noć, kada ga je čula da je ušao u sobu u potkrovlju i uvukao joj se u postelju. Dok ju je ljubio i uzimao njeno sneno tijelo, iz usta mu je smrdilo na nekoliko boca piva.
Kada je i slijedeće veče dohvatio jaknu, stara ga je zgrabila za ruku i rekla:
"Kuda?!"
"Pa...čekaju me...znaš...Dado, Franjo i Paja!" - zbunjeno je odgovorio njen voljeni, postiđen majčinim ponašanjem pred suprugom.
"A ovo...kome si ovo doveo?!" - upita stara pogleda usmjerenog prema Ines.
"Pa..." - mucao je.
"Ako misliš da ti je ja čuvam, grdno se varaš!" - izgovorila je presudnu i jedinu normalnu rečenicu stara.
Nikada više njen voljeni Saša nije krenuo nigdje bez nje.
I zato je Ines pokušavala progutati svaku njenu zloću.
Ali ovaj poziv ju je jako uznemirio.
Noge su joj bile kao od betona dok je koračala kojih kilometar i pol do svekrove kuće.

Stara nije voljela da joj se zvoni na kapiji, pa da ona preko cijeloga dvorišta dolazi otvarati vrata koja su bila ugrađena u visoki zid. Ines je sama otvorila i ušla.
Tišina koja ju je dočekala, plašila ju je.
Stara je sjedila sama u dnevnom boravku i po kući se raširio miris svježe skuhane kave. Samo joj je uputila blijed pogled i pogladila rukom deku kojom je čuvala mebl-štof na starim kaučima.
To je značilo da Ines tu treba sjesti.
Šutke je sjela i gledala joj ravno u lice.
Stara joj pruži sliku.
Na slici je bilo nekakvo dijete, dječak od kojih možda sedam godine starosti.
Kroz Ines prostruja strah od poznatog pogleda iz dječjih očiju.
"Tko je ovo?" - upita Ines.
A onda stara pruži pismo.
"Da čitam?" - upita Ines poslušno, još jednom.
"A šta ti misliš!" - ironično odgovori stara.
"Draga bako...
pišem vam prvi puta i znam da ne znate da ja postojim. Želim vam svima čestitati Božić, a naročito mom tati Saši......" - posljednje rečenica zamagli Inesin pogled i ona panično stavi ruku na usta i potrča prema kupaonici.
Nije mogla povratiti ništa, samo je grcala. Vratila se u sobu i sjela na isto mjesto.
"Gdje je on?" - upita stara za Sašu. "Ne javlja se na mobitel."
"Znaš da ga stiša da mu nitko ne smeta. Ima mnogo posla. U garaži je kod Stele." - odgovori joj Ines.
"Slušaj! Ovo se mora riješiti. Idi po njega i dođite odmah." - autoritativno naredi stara.
Ines ustade kao malo dijete i navuče čizme u predsoblju na oduzete noge.
Koraci su joj bili teški i tromi.
Imala je osjećaj da ju te njene obamrle noge nikada neće dovući do garaže. Stelina garaža je bila na kraju bulevara i činilo joj se cijela vječnost do tamo.
Kada je uhvatila za kvaku na garaži, zadrhtala je.
Što da mu kaže?
On se nije dobro slagao sa starom i bilo je upitno hoće li htjeti ostaviti posao i poći.
U garaži nigdje nikoga.
Ona pozvoni na velika vrata kod Stele i sačeka.
"Šta zvoniš, upadaj!" - reče joj Stela.
"Ne mogu. Je li Saša tu?" - reče Ines, a imala je osjećaj da će zaplakati kao dijete.
"Jeste. Bracooo!!" - zovnu ga Stela.
On se pojavi u velikom predsoblju i reče:
"Ulazi, tek smo je počeli piti!"
"Ne mogu. Mama te treba. Rekla je odmah da dođemo oboje. Zvala te na mobitel." - izgovori Ines s knedlom u grlu.
"Uh, ta stara, uvijek mi sere u ćeif!" - reče Saša i navuče čizme.
Ines je odlučila da mu neće ništa reći. Zanimala ju je njegova reakcija kada se nađe u situaciji nespreman da prikriva i priprema praznu priču.

Kada je zabauljao u besprijekorno čisti dnevni boravak kod stare, nijedna od njih ga nije opomenula da skine čizme. Imale su obje preča posla.
Stara, isto kao što je i njoj, pred Sašu prvo spusti sliku, a kada on nije reagirao, dade mu i pismo.
Obje su mu gledale u blijedo lice. Bio je lukav i prvo je pogledao u potpis na kraju pisma:
"..... voli vas vaš unuk Dejan sa mamom Marinom"
Stara ga je motrila podozrivo i upita:
"Tvoje?"
Saša je bio mnogo slabiji pred majčinim autoritetom nego pred Inesinim. Majci nikada nije niti pokušao vrdati sa istinom, dok se Ines uvijek trudio složiti neku šuplju priču.
"Ne znam...izgleda." - skrušeno odgovori Saša.
Ines je bilo poznato Marinino ime i film joj se brzinom svjetlosti vraćao natrag pred kojih sedam godine.
Kada su svi iz poduzeća pošli kod Marine na čestitke za rođenje djeteta ( a nitko nije znao tko mu je otac), samo se Saša izvlačio da se ne osjeća dobro, neka pođu bez njega i dao nešto novca kao prilog uz ostale.
"Kako se to dogodilo?" - nastavi stara za raščišćavanjem velikoga problema, dok je Ines šutjela i prepustila njoj da dovede istinu na čistac.
"Ona mi je rekla da je moje. Dogodilo se samo jednom na fešti u firmi. Kako sam bio glup. Uvijek mi je govorila da sam najljepši muškarac kojeg zna i da bi voljela imati dijete koje sliči na mene. Kurva mi je cijelu noć nalijevala čašu i odvukla me u kabinu jednog starog kamiona u dvorištu firme. Samo sam je tad pojebao. Zar se tako lako ostaje trudna!!!" - upita svoju majku.
"Pa, dragi moj, kad ga nisi držao u gaćama, a ona tako priča, sigurno da je tvoje. Nego, ona ništa ne traži. Želi samo da znamo da ga je rodila. Eto, mali će u školu. Ona će sigurno ostati živjeti u Novom Sadu. Slušajte me dobro.
Kada se dedo otrijezni, prvo ga odvedi da prepiše stan na Ines i djecu, pa da se to i sa Martinom već jednom riješi. Inače će svatko od vas dobiti po jednu pločicu iz cijeloga stana."
Martin je bio izvanbračni sin njenoga svekra i stara je već odavno govorila da to treba riješiti da se sutra on ne pojavi i traži ostavštinu iza dede. Dedo je toliko pio, da nikada nisu bili na čisto do kada će mu jetra izdržati.
"Od mene toliko. A sad idite! I čuvaj tu svoju Ines inače ćeš završiti na ulici!" - reče mu stara strogim glasom popraćenim mrkim pogledom.
Vozili su se , a nitko riječ nije progovarao.
"Ines, ljuta si, znam. Majke mi, samo sam tad bio s njom. Ti i djeca ste mi sve. Jao, da mi Gabrijela i Dino saznaju, kuku meni. Molim te, obećaj da im ti nikada nećeš reći. Jao, što bi djeca mislila o meni!" - uspaničeno je govorio Saša.
Ines ga pogleda i nježno pomilova po ruci, koju je držao na mjenjaču.
"Smiri se." - reče mu blago. "Uz tebe sam."