Početak kraja

četvrtak , 13.12.2007.

"Milena, konačno da sam te uhvatila, Anica je! Mogu li navratiti na kavu? Ili da se negdje nađemo?" - čula je Milena Anicin glas.
Bila je u šoku.
Još jednom je bacila pogled na broj u slušalici. Da, bio je nepoznat. A do zadnjeg trena se dvoumila da li da se javi. Ne voli nepoznate brojeve. Uvijek očekuje nevolju od poziva s nepoznatog broja.
"Pa....ne znam što da ti kažem. Obećala sam Senioru da ću s njim u kupovinu neke odjeće!" - pokušavala je eskivirati susret sa ženom čijeg muža je tako silno voljela.
"Milena, nisam dobro. Svakako mi je vrijeme ići na kontrolu, ali me ova jugovina ubija. Nešto me plaši i voljela bih te vidjeti." - molećivim glasom obraćala se Anica.
"Pa...dobro. Dođi do mene!" - reče joj bezvoljno Milena.
Imala je osjećaj kada Anica uđe u kuću da će osjetiti Dragine mirise,vidjeti Dragine tragove stopa kuda je koračao. Pokušavala se pripremiti za taj susret da izgleda prirodno, sabrano. Ali je primijetila da ne može zaustaviti drhtanje ruku.

Kada je Anica sjela na sofu i udobno se zavalila, već na samom početku Milena je osjetila njen ispitivački pogled. Umalo joj šalica nije skliznula s plitice dok ju je spuštala pred Anicu na stol.
"Pripravila sam ti čaj, a ja ću kavu!" - reče joj.
Anica ju je gledala ravno u oči.
"Milena, ne trebaš se uzbuđivati. Znam odavno za vas dvoje. Nisam nikomu rekla, pa niti njemu. Šta ću! Takva sam. Pokušavam biti normalna, ali sam trapava i teško je. Nekada ne shvaćam što mi govore, a nekada je sve tako jasno." - nabacivala je Anica o svemu po malo.
"Ne razumijem o čemu govoriš?" - pokušavala je izgledati hladno Milena.
"Razumiješ ti itekako. Ali eto, ja sam Dragi zahvalna što je dobar prema meni. Pazi me, trudi se da me zabavi, da me nasmije. Iako znam da mu ne mogu biti žena u pravom smislu." - iznenađujuće za Milenu Anica je razgovjetno pričala i rezonirala stvari.
"Nego, ja sutra idem na kontrolu,. Drago neće moći sa mnom zbog posla, pa idemo Marina i ja."
"Znam!" - pomisli Milena "...i već imamo planove!", a zatim se zarumenjela od srama što je sebična.
"U zadnje vrijeme kada ležim, guši me i niti pilule mi ne pomažu. Imam loš predosjećaj, ne znam zašto. Molim te, ako mi se što dogodi budi mojoj Marini pri ruci, još joj treba majka, a ona tebe jako voli!"- reče joj Anica.
"Ma daj, o čemu pričaš, bit će sve ok." - pokušala je Milena utješiti Anicu, a sama sebi zvučala je suhoparno i neuvjerljivo.

******
Kada ju je Marina nazvala jecajući na telefon iz Zagreba, Milena se bila upravo vratila s večere s Dragom i ušla u kuću.
"Teta Milena, mama je umrla!"...jecala je Marina."Zvala sam tatu, ali mu mobitel ne radi!"
"Dijete drago...ali, kako, pa..." - Milena je mucala i nije vjerovala."Zovi tatu doma na telefon, možda je stišao mobitel" - posavjetovala je Marinu i sjurila se iz kuće u garažu i upalila auto.

*****
Pokušala je pomoći koliko se od nje očekivalo oko priprema za pogreb, cvijeća, smrtovnica...Marina se nije odvajala od nje. Stalno ju je držala za ruku i gledala u jednu točku.
Drago je izgledao skrhan i stariji deset godina.
Milena je osjećala strahovitu grižu savjesti i nije ga mogla ni u jednom trenu promatrati zaljubljeno. Nije joj uputio niti jedan pogled. Bio je sav usredotočen na ljude koji su dolazili i na razgovor s njima.
Pogreb je bio pretužan.
Gledajući njen kovčeg, Milena je pomislila kako to prelijepo rezbareno drvo pokriva savršeno mirnu Anicu. Ono cvijeće, svijeće, križ, njena slika....sve je poručivalo da se ona osjeća dobro i da je mirna.
A svi tu, oko sanduka, uplakani i skrušeni, izgledali su puni bola i tuge.

*******
Drago se nije javljao već i cijeli mjesec.
Milenu je to počelo uznemiravati. Jednom ga je ugledala na drugoj strani ulice i bila šokirana koilko je loše izgledao: povijenoga tijela i jako mršav koračao je kao starac. Nije ga zovnula. Čekala je.

"Drago, hajde dođi s djecom na večeru." - pozvala ga je kada ju je već strašno uznemirilo što ju izbjegava.
"Milena, trebali bi razgovarati. A ne znam kad da te vidim...." - zamuckivao je Drago.
"Reci ovako, što je tako strašno!" - pokušavala je Milena nastaviti razgovor.
"Možda je to ružno ovako preko telefona, ali mislim da se ne bi trebali viđati neko vrijeme. Treba mi vremena...." - pljuštale su Dragine riječi kao šamari.
Znala je da je to kraj.
Znala je tog čovjeka kako diše.
I način na koji je izgovarao ove riječi, boja glasa, uzmicanje od nezgodne situacije...sve je Mileni govorilo da taj čovjek izgara u griži savjesti i ne može više protiv sebe.
Dok je on pokušavao ublažiti svoje izjave i pazio da ju ne povrijedi, Milena je skamenjenog pogleda polako odložila slušalicu, sjela na stolac i gorko zaplakala.



K R A J

* Početak kraja - dio VII
* Snovi, a onda buđenje - dio VI
* Milena, generacijo - dio V
* Iz šupljeg u prazno (troje je gomila) - dio IV
* Obveze - dio III
* Po zdravlje u Zagreb - dio II
* Udar - dio I