Sve je moralo ostati tajna.
Kao pokusni kunić u staklenoj posudi osjećala se Milena ponekad.
Otisnula se sa obala svoga jednoličnoga mirnoga života i zaplela se u uzbrkane dane i noći gdje je pritom morala stalno biti na nekom oprezu.
Nekada nije znala za koga je više zabrinuta: hoće li ih negdje zaljubljene i dok šetaju držeći se za ruke kao zaljubljeni srednjoškolci sresti Dragini prijatelji ili rodbina ili netko tko poznaje nju ili njenu djecu.
Ona koja je bila zakleta puritanka i odana supruga nije podnijela korotu usamljene žene koja je izgubila muža.
Želja za nečijim ramenom, toplina zagrljaja i tihi razgovori uz kavicu bilo je ono što je Mileni silno nedostajalo kada je ostala sama.
Nadala se da to nitko ne vidi, ta njena unezvijerena odlaženja iz kuće na vrat-na nos kada bi Drago nazvao i rekao da ju čeka "na magistrali" i da bi mogli skoknuti do Dubrovnika na kavu ili da on kreće službeno za Zadar, pa bi mu mogla praviti društvo.
Narogušenomu sinu je pričala o uključenju u prodaju neke kozmetike i sastancima, što je on prihvatio kao normalnu stvar sredovječne besposlene žene.
Radi mira u kući prestala mu je govoriti o onoj jezikari. A da li samo zbog mira? Da li joj možda nije bilo bitno što se i gdje događa? Je li bila preokupirana svojom zaljubljenošću?
Vraćali bi se sa tih kratkih putovanja, kupovali picu i sjedili da ju pojedu na nekom odmorištu iznad mora. Ljubili bi se masnih usana od majoneze ili hladnih od gutljaja piva. A onda bi skretali u neko grmlje zavlačeči auto da se "vole na brzinu"...I sve je bilo kao u snu, a na kraju buđenje:
"Trebali bi krenuti, Anica je sama, Marina je sigurno vani!"
Uvijek bi nakon tih rečenica sjedila pored njega zakovanog pogleda ispred sebe, tamo negdje na bijelu crtu na sredini ceste:
"Što meni ovo treba...Kako sam glupa..."
A onda bi se sjetila Mirelinih riječi i kako to ona balansira i iz svega vadi ono najbolje i uživa u ostatku života.
"Život je tako kratak i na kraju ljubav boli, ovako ili onako!" - govorila je Mirela. "Samo stvari prihvataj onako kako ih vrijeme donosi. Znaj da će ih i odnijeti."
Dugo je Milena trenirala samu sebe, balansirala i učila se kako je to nekada biti "prva" a nekada "druga".
"Ja čekam zgodan trenutak...mi čekamo zgodan trenutak!" - ponavljala je Mireline riječi svako jutro kada bi na metalnom kalendaru na radnom stolu u jutro okretala novi datum.
I dok je Milena okretala datume, na ruci je imala četiri prstena za četiri godišnjice, ladicu punu razglednica koje su sami sebi slali s putovanja,. Znala je koje su čizme za koji rođendan i koji parfem je bio za koji "8. mart".
Jednoga dana shvatila je da ima mnogo više bora ispod očiju na zadnjim slikama nego na onim kada su se slikali na keju prve godine.
"Da li smo mi dvoje ludih staraca? Koliko treba imati da bi se bio star? Ima li ljubav godine starosti?"
* Snovi, a onda buđenje - dio VI
* Milena, generacijo - dio V
* Iz šupljeg u prazno (troje je gomila) - dio IV
* Obveze - dio III
* Po zdravlje u Zagreb - dio II
* Udar - dio I
Post je objavljen 11.12.2007. u 17:00 sati.