Drago je sjedio sav skrušen i jadan kao dijete koje je izgubilo roditelje.
Držao je ruke između koljena i prste preplitao od nervoze.
Oči su mu bile natečene i crvene. Plakao je svakih nekoliko minuta
još umoran od nekoliko dana provedenih u Zagrebu uz Anicinu postelju.
Vijesti i nisu bile najbolje, ali ono najgore je prošlo.
Anica se izvukla iz životne krize, ali ih je čekao dug i težak put povratka u normalan život. Posljedice moždanog udara su bile zastrašujuće. Liječnici su ga pripravili na težak zadatak da će ona morati početi učiti živjeti iz početka i da će više sličiti malomu djetetu.
Drago je izgledao uplašen.
" Ne znam da li se više bojim nove Anice ili sebe jesam li sam spreman na to. Ja ipak moram odlaziti na posao i zarađivati kruh." - tiho i nemoćno se žalio Mileni.
" Drago, gore glavu. Mi ćemo to svi zajedno. Ta ja imam slobodnoga vremena koliko želiš." - govorila mu je Milena, niti u jednom času dvojeći hoće li moći istrajati u tome.
****
Stari su davno rekli: kada bi đavo znao gdje će slomiti nogu, ne bi tamo išao.
Tako i Milena. Upustila se u svoj veliki zadatak pomoći prijateljima, ali se znala često slomljena od umora u večernjim satima zapitati: 'mogu li dalje'.
Činilo joj se ponekad da je sav teret Anicinog oporavka pao na nju. Josip i Marina su živjeli svoje živote, Drago odlazio na posao. Samo je ona uvijek bila pored Anice.
Jedne večeri kada je namjestila Anicu u postelji, dala joj lijekove i ona zaspala, pošla je do dnevnog boravka. Drago je kao i uvijek, prefinjen i obazriv, poskočio i ponudio joj mjesto na sofi da sjedne. Prihvatila je ponuđenu cigaretu i zavalila se na naslonjač. U kući je bilo tiho.
Umorna i samo s jednom željom, da što prije dođe u svoj krevet, povukla je dim i sklopila oči.
U taj tren osjetila je nečije usne na svojima i širom otvorila oči.
Drago je bio tako blizu njenoga lica i gledao ju.
" Što to radiš?" - reče mu.
" Milena, ovo sam davno želio uraditi. Ljutiš li se?. Tako sam željan nježnosti, tako sam nesretan. Kako ti možeš biti tako kao mašina! Treba li tebi netko?" - šaputao je Drago i ostao onako blizu njenoga lica.
Osjećala je njegov dah i neki čudan trzaj mišića u donjem dijelu trbuha.
" Ne znam, nisam mislila o tome. Sama sam stalno i ne mislim o tome!" - odgovorila mu je, a najradije bi mu uhvatila lice i privukla svome, pa ga ljubila i ljubila.
" Što je ovo, Drago, što se događa!"
" Ne znam, Milena. Odavno te gledam drugačije. Otkako je Ivan umro, tako sam te htio zagrliti, zaštiti, maziti. Izgledala si tako ranjiva i sama, a istovremeno tako jaka." - govorio je Drago bez trunke kajanja zbog poljupca.
" Idem ja!" - reče Milena i skoči.
****
Ležala je u svom velikom krevetu sama i mislila na te trenutke. Par koraka od njih, u drugoj sobi ležala je Anica, kao malo dijete. Nije bila više kao prije. Izgubila je mnoge osjećaje za realan život i netko je uvijek trebao biti pored nje.
Milena to više nije mogla biti.
- " Drago, morat ćeš dati oglas i pronaći nekoga da preuzme brigu oko Anice. Ja više ne mogu. Moram se vratiti svom životu." - rekla je sutradan Milena Dragi nazvavši ga na posao.
* Obveze - dio III
* Po zdravlje u Zagreb - dio II
* Udar - dio I
Post je objavljen 05.12.2007. u 18:30 sati.