Milena, generacijo

nedjelja , 09.12.2007.

"Hajde ti meni reci, draga moja, što se događa!" - reče joj Mirela jednoga dana.
Sjedila je Milena za stolom u tom kafiću, sa dragom prijateljicom, i nije se mogla sjetiti datuma.
Datuma kada je sve počelo.
A uvijek je voljela imati uvida u datirana sjećanja.
"Zaljubila sam se k'o konj!" - reče jednostavno.
Mirelu je viđala rijetko, ali je uvijek vrijedilo strpljenja, jer je samo s njom mogla pričati o svom životu i onome što je osjećala.
"Vidim ja draga u tvojim očima onaj sjaj, ali ti je nekako zamućen?" - iskreno joj reče prijateljica.
"Oženjen je." - istisnu kroz zube Milena tu nepripadajuću rečenicu o Dragi.
"Slušaj nešto. Ti znaš da sam ja sa Albinom već sedam godina. I tako je kako je. Volimo se i čekamo zgodan trenutak. Ne zamaraj se. Pusti da te vrijeme nosi." - posavjetova Mirela utučenu Milenu.
" I mi se volimo, to nije sporno. Jedno me samo muči: stalno ga moram slušati kako zabrinuto priča o njoj , a i ona me stalno zivka da navrati do mene. Tako mi se teško iščupati iz tog klupka." - reče svojoj prijateljici.
"A o komu se radi?" - priupita Mirela.
Mileni je bilo neugodno izgovoriti njegovo ime, jer je bilo više nego prljavo pominjati ljude koji su joj bili najbolji prijatelji, a ona je odabrala biti sebična. Milena joj je polako ispričala sve, jer se njih dvije i predugo nisu vidjele.
"Ili on ili netko drugi. Za nas stare koke nema mladića. Naša generacija je ili vrlo oženjena ili mrtva. A i mi imamo pravo na sreću. Sita sam ja onih priča o sreći na tuđoj nesreći.Svi smo mi na kraju nesretni." - tiho ju je tješila najbolja prijateljica.
"Ali ne mogu više slušati kako je zabrinut i priča o njenim kontrolama i napretku ili problemima koje je napravila."
"Ah, tu si pogriješila. Ja ti Albinu nikada nisam dozvolila da uzme njeno ime ili zamjenicu za njeno ime u svoja usta. Uvijek sam mu napominjala, da ja o njemu prestajem razmišljati kada ode s druge strane rijeke. Nikada nisam htjela slušati ništa s one strane. To bi me jako uznemiravalo. A ti probaj da to nekako smanjiš. Što ćeš ju primati na kavu. Uvijek nešto smisli. Misli samo na sebe. Nije ni nama puno ostalo." - govorila je Mirela otresito.
Milena se zabrinula za samu sebe dokle se uvalila u tu ljubav. Kako se mogla naglo iščupati iz toga. Pokušava ona pomalo dati Anici do znanja da nije zgodan trenutak i slično, ali ju ona nekada uhvati.
U svakom slučaju osjećala se mnogo bolje nakon razgovora.
Dok je ulazila s autom u svoje dvorište, preplavio ju je osjećaj ljubavi prema Dragi.
"Kako se odjednom može ovako voljeti čovjek kojega poznajem gotovo cijeloga života! Od kuda stigne ta bujica? Gdje je do sada taj osjećaj bio zakopan!" - razmišljala je Milena dok ga je gledala kako proviruje iza zavjesa u njenom dnevnom boravku i smješka joj se.

* Milena, generacijo - dio V
* Iz šupljeg u prazno (troje je gomila) - dio IV
* Obveze - dio III
* Po zdravlje u Zagreb - dio II
* Udar - dio I