Noge su joj drhtale dok je manevrirala s autom iz uske garaže.
Nikada se nije smatrala dobrim vozačem, ali ju je Ivanova bolest natjerala na to.
Čak je misila da nikada neće savladati tjeskobni prostor garaže, koju je njen suprug projektirao prije rata, kada su imali "stojadina".
Bojala se automobila i imala osjećaj da vozi kamion.
Pred bolnicom je bilo teško pronaći slobodno mjesto na parkingu i odahnula je kad je i to obavila.
Jurila je niz hodnik na kardiologiji i gledala gdje je Drago.
Sav izbezumljen i blijed, podigao je ruku da joj se javi i krenuo prema njoj:
" Ah, draga Milena, ona nije pri svijesti, umrijet će. Bilo je strašno, samo se srušila u trenutku kada je uzimala haljinu iz ormara i trebali smo krenuti kod tebe!" - govorio je Drago bez daha.
" Ne brini se, mlada je ona, izvući će se." - pokušala je tješiti Dragu, a ni sama nije znala što da misli. Sve se dogodilo tako naglo, tako neočekivano.
" Ja upravo završila večeru i čekam da se pojavite." - reče mu Milena, već naviknuta na bolnice i smrt. A Drago je baš izgledao uplašeno kao malo dijete.
Na vratima sobe za intenzivnu skrb pojavi se poznati liječnik vidno zabrinut:
" Žao mi je što vam ovo moram priopćiti, ali ona mora hitno za Zagreb. Stanje je vrlo loše i morate biti spremni na najgore. Budite spremni da ne izdrži do Zagreba." - reče liječnik. Milena nije mogla vjerovati.
Anica je bila žena koja je dobro izgledala, čak se nikada nije požalila niti na nesvjesticu.
U trenu joj mozak pođe brzo raditi i ona reče Dragi da on mora poći s njom u kolima hitne pomoći i da će mu u Zagrebu trebati prenoćište i nešto robe za presvući se i biti pripravan na boravak od nekoliko dana.
" Zamoli vozača da krene pored vaše kuće, a ja idem hitno staviti nekoliko stvari u torbu i izaći ću na ulicu da ti predam." - reče mu Milena i ne čekajući odgovor, sjuri se na parking bolnice i začuđujuće spretno izađe iz lavirinta parkinga i za pet minuta je bila u njihovoj kući.
Sin i kćerka ju dočekaše uplakani i zabrinuti, a ona im reče ohrabrujuće da će sve biti dobro i da je bolje da ide za Zagreb i uz njihovu pomoć ubaci stvari u Draginu torbu. Samo što je izašla na ulicu, hitna pomoć je naišla i ona Dragi reče da će biti u kontaktu cijelo vrijeme i da mora biti hrabar za sve njih.
U međuvremenu pozvala je svoju tetu u Zagreb i rekla da joj mora učiniti veliku uslugu:
" Teta, znaš Dragu i Anicu. Oni su ti kao članovi obitelji. Molim te, on treba biti tu koji dan i moraš ga primiti."
" Naravno, dijete drago. Ta ovolika kuća, a ja sama u njoj. Samo mu daj adresu i budem ga čekala i do zore, ak' treba." - reče njena dobra teta.
Kada je ušla u kuću, predložila je Draginom sinu i kćerki da pođu do nje i večeraju. Oni su, iako odrasle osobe, njen prijedlog prihvatili kao dvoje male poslušne djece.
Marina je mrljala po tanjuru i nije mogla jesti, a Josip je ipak jeo i šutio. Pogled mu je bio ozbiljan i izgledao je deset godina stariji.
Odjednom se sjetila da mora Dragu obavijestiti da treba poći do tete na spavanje, kada smjesti Anicu u bolnicu.
Osjećala je veliku odgovornost za cijelu ovu obitelj.
U glavi je počela organizirati stvari.
* Po zdravlje u Zagreb - dio II
* Udar - dio I
Post je objavljen 03.12.2007. u 19:20 sati.