Rutina

utorak , 06.11.2007.

Ona samo drsko dohvati mobitel i ugasi ga. Broj na mobitelu bio je nepoznat. Pretpostavljala je da Igor pokušava nazvati s nekog broja.
U tom trenutku čula je djecu kako ulaze u kuću i smiju se u razgovoru. Odmah je kuća bila ispunjena onim što ju držalo u životu: njena djeca.
Izađe iz sobe i veselo im se javi:
„Tko je to meni došao! Ima li gladne ekipe!“ – šalila se s njima.
„Ja ne mogu jesti!“ – reče Rudi.
„A zašto me to ne čudi?“ – reče mu Dijana. Cijeli njegov mladi život borila se da mu u usta stavi koji komadić hrane. To je bio njen najgori zadatak u cijelom velikom projektu koji se zvao njena obitelj. Marijana je bila zahvalno dijete, sve je jela i nije radila problem od toga. A s Rudijem je bilo teško krenuti igdje od kuće.
Već je Marijana u svojoj sobi pustila glasnu glazbu i najavila da će žvrcnuti što bilo i da ide s prijateljicom na fitnes.
Imala je povjerenja u svoju djecu i sto puta je pomislila da su spremni i odgovorni za život, pa da njoj nešto i bude, bila je sigurna da ih je dobro odgojila.
U tom svakodnevnom žrvnju, ni u jednom trenu misli joj ne krenuše prema Igoru. Krenula je za poslom koji je odgodila i već hvatala ritam. Sad u kuhinji, sad u kupaoni, slušala je glazbu i opet bila kućni stroj. Opet su svi oni bili u prvom planu, opet je ručak bio opsesija i vrijeme uključiti perilicu, ono drugo izglačati...
U jednom trenu postala je svjesna da Mladen svo vrijeme leži na sofi i gleda TV. Nije pokušavao komunicirati. Čak joj se učinilo da on čeka zvono na mobitelu. Ni sama ne zna zašto je to pomislila.

I slijedećeg jutra nije ustala da mu napravi kavu prije posla.Dvadeset godina ustajala je prije njega i pripremala mu kavu, pila s njim i onda se vraćala u krevet da odspava još malo. I tog jutra čula je da je zaključao vrata i otišao na posao. Blo je vrlo važno stići što ranije na ulicu prije nego radni narod krene na posao.
Pustila je dane da se kotrljaju jedan za drugim.
Igor joj je silno nedostajao. Prema Mladenu je osjećala ravnodušnost.
Bilo joj je normalno i što je vodila ljubav s njim.
To je bilo kao i skuhati ručak, kao i djecu dočekati iz škole. Zadovoljstvo joj jeste pružio, neobično zadovoljstvo prvi put za sve godine.
Ali to je bila obična rutina kao i sve u toj kući.
Pomisao na Igora stvarala joj je grč u trbuhu, mučnina joj se pela kao krik u grlo i osjećala je potrebu vrištati njegovo ime.
Više nije zvao.

Ona je odlazila na groblje u nadi da se dogodi spontani susret, da se dogodi nešto što nije ona inicirala. Nešto za što ju neće peći savjest.
Na grobnici njegovih roditelja vidjela bi 'trag' da je dolazio, ali im se vrijeme nije podudaralo.
Mladen je tiho patio i činio se sretan što ona ostaje doma, pored njega.
„Čudni su ovi muškarci!“ –razmišljala je Dijana. „ Kad pomisliš da će te najuriti iz kuće i prijetiti da će uzeti djecu, oni podviju rep, samo da ne ostanu poraženi.“
Tako su dani jedan za drugim nanizali mjesec, pa onda i slijedeći, kada se približila euforija božičnih blagdana.

* Rutina - dio IX
* Muško janje - dio VIII
* Priznanje - dio VII
* Jedno obično jutro - dio VI
* Silovanje - dio V
* Staro mjesto - dio IV
* Uspomene, uspomene - dio III
* Pržena jaja - dio II
* Na groblju - dio I