"Stavi mi u torbu i dvije majice bijele!" - doviknu Zoran svojoj supruzi, koja mu je pripremala stvari za sljedeće putovanje.
Dok je spajala dvije čarape u jednu "kuglu", kako ih je on zvao, prisjetila se njihovog početka. Sve je nekako drugačije bilo dok su se zaljubljeno sastajali kao mladić i djevojka.
Ali kada su dobili svojih dvoje "pilića", kako su iz dragosti govorili svojoj dječici, ona je počela strahovati.
Bio je to kruh sa dvadeset kora, pomislila je tisuću puta. Zoran je putovao s kraja na kraj Europe i Azije. Naročito otkako je rat zapalio mnoge zemlje, u koje je Zoran često odlazio.
Nebesima je bila zahvalna na najnovijem ljudskom izumu, mobitelu. U svako doba mogla je kontaktirati sa Zoranom i znati je li živ.
Sjela je na rub kreveta i uzdahnula.
Sinoć su po nekoliko puta vodili ljubav. Kao da su htjeli najesti se do sita ljubavi jedno od drugoga. U noćima koje je provodila sama dok je on bio na dugim putovanjima, pogledala bi ona ponekada koji "tvrdi" dvd i akumulirala ideje za vođenje ljubavi sa svojim voljenim kada bi se on vratio sa dugoga putovanja.
Činilo joj se da je ovaj put došao i kao da ga je samo sanjala., a već odlazi. Pogladila je rukom postelju na kojoj su sinoć imali pokvarenu maštu do neba i nazad. Čak se uplašila da mu neće biti dovoljno sna prije dalekoga putovanja.
" Idem se ja tušnuti!" - rekao joj je Zoran pred zoru.
" Ja neću. Želim te njuškati po sebi dugo kada odeš." - rekla mu je mazno i prešla rukom preko trbuha.
Već nakon par minuta, stajala je pred kućom u njihovoj uskoj ulici i gledala Zorana kako sprema stvari oko sebe u njihovom velikom kamionu.
" Volim te!" - pomaknula je mimikom usne gledajući ga kako pali motor kamiona.
" Me too!" - odgovorio je on mreškajući usne u poljubac na kraju.
Voljeli su koristiti engleski, jer mu je to bila dobra vježba za putovanja i komunikaciju u stranim zemljama.
" Bože, čuvaj mi ga." - prošapnu molitvu Lucija suznih očiju. Nikako da prestane plakati na ovim mrskim rastancima. Oboje dječice bilo je u školi i nisu mogli mahnuti svomu tatici.
******
Milenko je užurbano i nestrpljivo zgrabio crnu skupocjenu aktovku i sjurio niz stepenice svoje velike kuće. Danijela je ostala u kupaoni štimajući svoju smeđu kosu pred zrcalom i nižući rečenice prigovora jednu za drugom, a da nije niti primijetila da je on već otišao. Njihov brak je funkcionirao "na guranje" kao stari krepani auto. Davno je bilo kada je stajala pored njega kao nasmiješena supruga i podržavala ga u političkom napretku. Ona tog čovjeka više nije poznavala. Viđali su se rijetko i ono malo vremena provedenog zajedno svodilo se na njihove prigovore jedno drugomu.
Milenko je nervozno uskočio u svoj službeni auto i rekao vozaču:
" Kreći!"
Mobitel mu je već zvonio i poslovni politički razgovori nikada nisu spavali. " I požuri čovječe, okasnit ću!" - nervozno je vikao na vozača.
" Ali vidite da snijeg ne prestaje padati, opasno je." - pokušao je urazumiti svoga šefa.
" Ma, daj, čovječe, ovaj auto je zmaj. Ta proglasili su ga za najsigurniji auto prošle godine.Samo ti raspali!" - reče mu Milenko i zavali se nastavljajući razgovor na mobitel na slijedeći poziv.
******
" Zorane, morala sam te malo čuti. Molim te, vozi pažljivo. Muči me nešto, ljubavi moja. Dalek te put čeka, a tako si malo spavao." - govorila mu je Lucija zabrinuto.
" Ne brini se, mačko, evo usuo sam sebi odmah kavicu iz termosice. Kad mi prigusti, ja na parking pa odspavam." - tješio ju je Zoran.
Snijeg je bio mokar i gust. "Hvatao" se za cestu i iza kotača ostajao je trag. Zoran je vrlo vodio računa o ispravnosti svoga kamiona, a bio je pravi profesionalni vozač - strpljiv i smiren. Iznad svega volio je svoj život na cestama smrti.
******
Milenko je nervozno psovao na vozače koji su vozili ispred njih sporije nego je to njemu odgovaralo. Zapravo, ljudi su vozili oprezno i prilagođeno jer je vrijeme bilo mračno i nebo je sličilo gustoj bijeloj zavjesi.
" Stani! Stani negdje! Ja ću voziti! Ti pojma nemaš, čovječe! Voziš kao curica. Od sutra ću tražiti drugoga vozača!" - bahato i silno obraćao se Milenko svomu vozaču.
" Hvala Bogu da ćeš me smijeniti, pun mi te kufer, budalino!" - pomisli vozač u sebi. " Sigurno nema krvavijeg kruha od vozanja ovih političkih siledžija." -pomisli jadan čovjek i zaustavi auto na prvom proširenju uz cestu.
A onda je "gazda" raspalio po gasu.
" Samo da dođem živ." - pomisli jadan čovjek i grčevito stegnu rukom pojas.
******
" Kakav je ovo luđak!" - pomisli Zoran dok je gledao auto koji mu je dolazio u susret i "plesao" iz lijeve trake u desnu, a onda se cijelom svojom desnom stranom zabio u njegov ogroman kamion. Bio je to tako silovit udarac, da je s teškom mukom zadržao kontrolu nad upravljačem svoje grdosije na dvanaest kotača. Kao sa dvokatnice, Zoran je gledao kroz napukla stakla svoga kamiona, u veliki automobil koji je kao zgnječena prazna kutija cigareta virio ispod njegovoga kamiona.
" Isuse!!! Ljudi, što je vama, kako to vozite!!!" - vikao je Zoran skačući s visokih stepenica kamiona prema zgnječenom autu.
Nije vjerovao svojim očima, da auto može biti tako zgnječen i biti obična hrpa metala i plastike.
Pokušavao je prići, dohvatiti jednoga ili drugoga. Ali je prizor krvi, nenormalnih položaja tijela, ukočenih beživotnih očiju govorio da tu nema živih.
Ljudi su zaustavljali svoje automobile, trčali i padali, klizajući se na mokrom snijegu. Dizali se i opet činili sve da pomognu unesrećenima.
" Ne dirajte ništa!" - viknu netko. " Zar ne vidite da su mrtvi!"
" Ne slušajte ga, treba im pomoći, treba ih oživljavati! Je li netko zvao policiju i hitnu?!" - viknu Zoran prema ljudima koji su pokušavali otvoriti zaglavljena vrata.
*******
" Lucija, vraćam se doma. Ne brini se. Sve je u redu. Put je otkazan." -govorio je Zoran Luciji u hodniku bolnice, gdje je mračnoga pogleda liječnik priopćio da nije bilo pomoći unesrećenima.
Izlazeći iz bolnice, Zoran je ugledao još jedna kola hitne pomoći iz kojih su na nosilima iznosili krvavoga mladića.
" Što je ovim ljudima? Voli li itko sebe, ako već ne voli druge!" - govorio je sam sebi, dok je mahnuo rukom za taksi.
Post je objavljen 26.11.2007. u 14:15 sati.