Marketing
Strah
Sada dok sjedim pored njenog kreveta i čekam da ju dovedu iz operacione sale, sjećam se svih tih naših dana.
Tada se mnogo toga činilo kao prepreka, kao problem.
A sve je to ništa spram dobroga zdravlja i kada ga se gubi.
Uspjeli smo mi posložiti i Katarinine hirove i nadobudnoga supruga koji se nije mirio sa činjenicom da je prokockao šansu imati ovu jedinstvenu ženu samo za sebe.
Uspio sam i ja sa svojom djecom razgovarati, organizirati kćerkinu svadbu i odraditi to kao pravi otac. Zara nije htjela biti prisutna. Poslala joj je svadbeni dar i čestitala, ali je takav obred smatrala obiteljskim skupom. Stvari su toliko bile jasne i čiste, da nije trebao biti nikakav problem moje odsutnosti nekoliko dana. Zbilja je veliki posao udati kćer. Htio sam da to sve bude "tip-top" i da mi kćerka bude najsretnija taj dan. Ovi mladi danas i ne daju vam da se puno miješate. Ja nisam ni imao namjeru. Ali ono što je zapadalo mene kao ponosnoga oca, htio sam da iz moga doma ode sretna i da ju pred oltarom predam njenom izabraniku. On me baš i nije šarmirao. Nije bio od onih momaka koji tresu zemlju pod sobom. Ali Zara mi je ukazala i na dobru stranu toga- kćerki će biti lakše s njim.
Sin je već godinama sa Mirelom, fina cura, ali nikako da se odluče na taj čin. Ali to je njihova stvar i bio sam spreman i tu obvezu roditelja odraditi čestito.
Moja bivša je odmah htjela razvod, jer je Božo bio nestrpljiv da ju vjenča.
A o tomu kako je moja Zagora reagirala na taj šok, to je posebna priča. Moja bivša je samo prošetala s Božom, a okolo su stare kvočke gurkale jedna drugu i imale materijala za priču duboko u noć. Samo mi nije jasno kako su uspjeli prevariti te stare vještice, pa da ih netko prije nije otkrio.
Moja kuća je ostala prazna i sama. Ja sam svoj kufer donio kod Zare i tu smo odlučili mirisati more do kraja života.
I baš tih dana kada smo planirali i mi naše skromno vjenčanje i u krevetu bili nezasiti jedno drugoga, ljubeći njene prekrasne dojke, uplašio sam se kad sam pod prstima osjetio nešto tvrdo.
"Zara, što je ovo, jesi li se udarila?" - pitao sam sa zebnjom.
"Što, gdje?" - skočila je iz kreveta.
Redovito je odlazila na preglede i kontrole i upravo tih dana govorila da nije bila već skoro godinu dana i da je vrijeme za kontrolu.
Divio sam se njenoj kulturi zdravlja. Kalendar u kuhinji iznad štednjaka cijeli je bio označen nekim zaokruženim datumima: kontrolama, rođendanima, letovima...
Dok je stajala ispred zrcala u kupatilu, onako prelijepa i raščupane kose, lice joj je bilo blijedo kao zid.
"Roko, ovo nije dobro, kuku meni.Znala sam da sam trebala ići ranije. Moja prijateljica iz Amerike mi je rekla da ona ide svakih tri mjeseca. A ja bijednica dok sve stvari posložim...ajoj!" - rekla je i zajecala.
Grlio sam ju i govorio da će sigurno biti sve u redu, a i sam sam bio prestrašen kao nikada u životu.
Ta noć mi je bila najduža u životu. Nismo oka sklopili, čekajući da svane. Sutrašnji let je otkazala i zamolila svoju prijateljicu da ide umjesto nje.
Uvijek me strašio miris bolnice i uvijek sam imao osjećaj ako nekomu idem u posjet da ću se onesvijestiti. Jedino tada nisam bio muško.
Naravno, liječnici su u svojim nalazima suzdržani. Niti puno obećavaju niti što predviđaju. Njihovo je da upute na pretrage i zahvat, a poslije samo analiza može pokazati što je u stvari.
Dugi su dani čekanja bili za ugovorene termine i dan kada smo stigli u bolnicu.
A ja sad sjedim pored njenoga kreveta gdje je prenoćila i čekam da ju vrate iz sale. S dobrim ili lošim vijestima.
Nikada nisam pretjerivao u molitvama, ali me jedino molitva nije ostavljala samoga. Molio sam za moju Zaru da Bog bude milostiv i da nam priliku za još mnogo godina ljubavi i zajedničkih buđenja.
Morao sam zaplakati kad sam ju ugledao na kolicima kako ju dovoze, onako blijedu i prelijepu. Učinilo mi se da nikada ljepša nije bila.
Kad su ju smjestili u krevet, na vratima se pojavi njen liječnik:
"Imam dobre vijesti. Nalaz je uredan. Čak ništa značajno. Ali uvijek je dobro uraditi na ovakav način i isključiti sve prikrivene mogućnosti. A sad čekajte da se probudi i Vi joj recite!" - reče liječnik i potapša me po ramenu.
Plakao sam kao dijete. Ljubio njeno blijedo lice i bio zahvalan Bogu na milosti. Moja Zara je bila dobro. Nisam mogao vjerovati.
Ona je pokušavala otvoriti oči i mučila se da progovori. Anestezija je činila svoje.
"Ljubavi moja, sve je u redu. Zdrava si. Volim te, ljubavi moja!" - šaputao sam joj u uho.
"Hoću da me odvedeš u Grčku! Tamo ću ti reći DA!" - sporo i kroz zube rekla mi je pokušavajući razvući usne u osmijeh.
THE END ( ovaj post posvećen je @Pjesmi )
* Strah - dio XVI
* Slobodan kao ptica - dio XV
* A sad o ženi ! - dio XIV
* Iznenada - dio XIII
* Zaljubljen sam - dio XII
* I... što sad? - dio XI
* Moja Zagora - dio X
* Plaža - dio IX
* A sad o pilotu - dio VIII
* Neočekivano - dio VII
* Sam sa sobom - dio VI
* Kava u Minhenu - dio V
* Tantalove muke - dio IV
* Travel with Croatia airlines - dio III
* Uvod u anatomiju - dio II
* Zbrajanje i oduzimanje - dio I
Post je objavljen 04.10.2007. u 00:01 sati.