Mostovi okruga Moga

petak , 26.10.2007.

Osamnaest kilometara od ulaza do "ulaza".
U prosjeku osamdeset kilometara na sat...dvadeset minuta.
Oni zadnji - najduži.
Pet minuta do kružnoga toka. Koliko čekam...tako ne znam koliko minuta do vrha. Važno mi je stići.
A ne volim kasniti.
Ako krenem u osam, dolje prema jugu sam u osam i trideset pet. A ima oko četrdeset kilometara. Ona čeka kod mosta i vidi me kada dolazim kao brod s pučine. Most je u obliku luka.
Nisu li svi mostovi u tom obliku.
Moram razmisliti.
Ili poći vidjeti sve mostove. Ali ne tamo daleko četrdestak kilometara. Mogu i tu.
Ovdje ih ima šest i pol.
Da! Onaj sedmi je kao pola. Dva auta ne idu istovremeno. Ali vrijedi ga prijeći zbog kanala. ON kaže da se to zove kanal. Nekada je kajakom krotio tu divlju vodu ispod, u kanalu.
Saznala sam mnogo od njega o vodama.
I zbog silne ljubavi upila svaku informaciju.
A na kraju: što imam od tog saznanja. Mene zanimaju mora, borovi i čempresi.
Ali ! Volim zamišljati njega sa dvadeset i kosu koja mu vijori iznad rijeke, iznad kajaka. Sav je on meni nekako divlji, kao i ta voda koju valja poći vidjeti.


A ovih šest!
Oni su mostine!
Onako drski, raskoračeni, a nisu prosti. A mi klizimo liimenjacima i kotačima preko njihovih ramena.
Kule na krajevima.
I kule stražarnice na sredini. On je onaj starinski. I ime mu starinsko.

Već slijedeći nema raskoš, nego modernu jednostavnost.
Noću je samo nakićen gustim svjetiljkama.

E, a ovaj mi najdraži. Kad krenem osvajati njegove metre, ne vidim što mi dolazi. A mislim da mu i ime govori zašto ga tako zovu.

Opet meni najdraži onaj pola od mosta.
Tamo smo se prvi put poljubili.

A auto cestom kao božićni nakit, bljeskala su svjetla jurećih limenjaka.