Dajem euro za osmijeh

subota , 20.10.2007.

Ušao je u sobu i pogledao.
Žarko i Ivana spavali su kao anđeli.Bili su tako nevini i lijepi ispod svojih plahti s likovima iz crtića.
Ona je sjedila za stolom u kuhinji i povlačila dugi dim jedan za drugim. Već tri dana ne govori s njim.

"Dragi tata, zar sam u svemu morao sličiti na tebe, pa i sa svojim bračnim životom!" - pomislio je dok je kliznuo pogledom preko nje. To što u njoj ima skoro devedeset kilograma ne može joj zamjeriti, jer je i on došao skoro na 110. Nije njemu bitno niti što tako mlada ne želi da oboja izraslu kosu i što ne mari za odjeću. Želio je samo njen osmijeh.

Misli su mu preskočile kojih tridesetak godina nazad u djetinjstvo.
I mama je uvijek ovako debela sjedila za stolom i šutjela. Zapravo joj se ne može sjetiti niti boje glasa. Nije to bila samo šutnja. To je bilo ono ledeno kameno lice, koje u ljutnji na tatu nije moglo uputiti niti jedan smiješak svomu nedužnomu djetetu.

Tata nije bio lud ovako kao on. Tata bi se obukao i preko vrata. Kada je uvidio da ju ništa ne može oraspoložiti, on je krenuo ugađati sebi.
"Ja sam lud!" - pomisli Bane. "I opet ću sutra čekati ispred njene firme i dovesti ju doma!"

Dotrči on tako s posla i da djeci doručak, otprati ih u školu, kupi baki što joj treba, obavi sve ostale obveze. A onda se opet vrati na posao.

A ona? Uđe u auto i šuti.
Kako samo može toliko šutjeti!

Nema veze.

Njegovi anđeli nisu krivi ni za što.
On želi njihov osmijeh na licu.

Večeras kada mu ona okrene leđa u krevetu, preživjet će mišlju da će sutra kada ju doveze s posla, nakon ručka i šutnje, otići s Milanom u ribolov.

Barem ribe šute zato što su ribe.