Sličice

nedjelja , 14.10.2007.

Jutro.
Peroni.
Djevojke u čizmama i naočalama. Već u rano jutro s cigaretom u ruci.
Loše mi je od dima koji vjetar donosi na moje lice.

Odjeljak ugodan. Akustičan. Kotači kao da klize po tepihu. Bešumno.
Ne vjerujem.
Žena u crnini.
Čovjek bos. Bez obuće. Listopad je. Noge su modre.

Niz hodnik čuje se muški glas:
"Daj, zovni onog' na sl'jedećoj stanici nek' iznese dv'je pive i dv'je loze!!!"
Ne vjerujem svojim ušima.

Treba da se radujem ovom putovanju.
Ne mogu!
Osjećam se loše.

Vrhovi planina uronili u oblake, a predjeli koji ostaju iza nas kupaju se u suncu. Žena stavlja rublje na štrik. Muškarac vadi ribu iz rijeke.

Nevjerojatno!
Na slijedećoj postaji, preko kolosijeka, u bijeloj košulji s leptir mašnom, hitro korača konobar noseći vješto u ruci poručeno piće.
"Ne treba kusur!" - viče pijanac.
Pomislih: " A bar u vlaku?"

Žena u crnom preko puta- šuti. Ponekad joj uhvatim pogled kako šeće po meni. Analizira me.

Čovjek bez obuće ljubazno se osmjehnu i odjednom skoči s foto aparatom, otvarajući prozor.
"Nemoj mene, majke ti!" - doviknu otpravnik vlakova .
"No problem!" - odgovori čovjek bez obuće.
Ah, ti zapadnjaci, konformisti. Još će nas učiti da se više ne nose cipele.
A listopad je.

Četiri osobe u četiri kuta ugodnoga odjeljka u vlaku.
Četiri sudbine. Tišina. Niti kotači ne kloparaju. Kao da putuju u čarapicama.


Godi mi ne-razgovor. Panika bi me uhvatila da moram odgovarati.
Ne zanima me niti žena pored prozora. Niti žena u crnom.
Ali...on, zašto bos?

Prenuh se. San me prevario. Nokti su mi grozni- pogledah u ruke. Ugledah i flekicu na bijelom sportskom sakou. To mi pokvari raspoloženje. Ionako se u vlaku osjećam prljavo.

Gledam kako sunce kida maglu iznad prošaranih šuma. Jesen se igra bojama. To me rastužuje. U mome kraju nema magle.
Ne volim maglu.
Preko tijesnoga mosta prelazi najnoviji model BMW-a.
"Garant gastarbajter!" - pomislih ovdje u nigdje.

Tunel.
U odrazu stakla iz hodnika gledam vrlo nestašno dijete u susjednom odjeljku. Sreća pa ne sjedoh tamo.

Na jezeru smiješan trag iza patke, kao da plovi mali čamac.

Na izvrsnom engleskom gospodin bez obuće reče da je iz Švicarske.
Ne nosi obuću niti čarape od pete godine života.
Govori šest jezika.
"Kroat?" - upita.
"Yes!" - odgovorih.
"A, ja zna! Ne hljeb, nego kruh. Ne 'prijatno', nego 'dobar tek'. Ja u Zagreb rekao 'prijatno', kažu 'prijatno ti u Beograd'. Ja znam puno o tvoja zemlja." - govorio je loše sedmi jezik.
Iskoči iz vlaka, dohvati moju torbu, poljubi ruku i reče:
"Good luck!"