Uhvatila se rukom za trbuh.
"Neki čudan osjećaj imam!" - reče mu.
"To je zato što ti pričam o dalekim daljinama!"
"Ne! Nešto drugo...ne znam što!" - pogledala ga je sa strahom.
"Poljubi me!" - reče mu i ovi svoje ruke oko njegovog vrata.
Grickao je njene usne, upijao ih svojima, kao da mljacka dobar kolač, dok su stajali na vlažnoj travi u sred šume gdje se dizala jutarnja magla.
Bosa je koračala preko drvenoga mosta. Spuštala se stepenicama do platoa na kom su privezani mali čamci. Sjela je u jednoga i otisnula se. Struja ju je vukla daleko od obale. U čamcu nije bilo ni jednoga vesla.
Čamac bez motora.
Tko mari!
Kako odagnati posljednju sliku:
Meri je dotrčala sva uplakana sa svojim novopečenim mužem i baš njega je zagrlila. On je iz pristojnosti prigrlio njeno tijelo koje se treslo od plača zbog pogibije brata.
"Znači, nikada ga nije prestala voljeti!" - oboje su to znali.
Pogledi su im se preko Merinog ramena ukrstili kao dva mača.
"Meri nikada ne smije znati za ovu njihovu noć. Ta, bili su najbolji prijatelji. Upravo pred vjenčanje plakala je i pričala da nikada njenu ljubav nije ozbiljno shvatao!" - okrenula se i izašla iz velike prostorije pune šokiranih ljudi.
Podigao je ruku za taksi. Stajao je tu pred njom dok im se kiša slijevala niz kišobrane.
Sva radost od susreta raspršila se kada joj je rukom pokazao par koraka od njih na ženu s djetetom u prolazu:
"Moj sin Deni. Ima tri godine!"
"I ja imam kćerkicu od tri godine!" - pokušavala se osmjehnuti i pustila da joj kiša pane na lice pa tako neće znati da plače.
"Moram nešto da ti kažem!
Znam koja je naša zvijezda!" - reče joj približavjući se da ju skrije pod svoj kišobran.
Pogled je bio bolan i nesretan.
"I on mene još voli !" - pomisli i reče:
"Stvarno žurim...pošla sam u poduzeće.
( "A na kraju mnogo toga ispadne da nije važno!" )
Post je objavljen 24.10.2007. u 15:30 sati.