Na groblju

ponedjeljak , 29.10.2007.

Taman kad je pošla prema izlazu iz tržnice, simpatična starica zatrpana posudama sa cvijećem koje prodaje, dozva ju:
"Lijepa mlada ženo, dođi, kupi i ukrasi svoj dom!"
Okrenula se prema njoj, već ruku pretrpanih malom korpom i vrećicama sa zelenjavom i mesom.
Primakla se bakici i nagnula prema njoj:
"Uzmite mi novčarku i naplatite sami. Ja Vam ne smijem spustiti ovo breme!" - pokušala se našaliti iako veoma usiljeno. "Dajte mi što bilo, ne skupo i samo da uveselim dom!"
Bakica se unezgodila uzimajući novčarku ispod njenog pazuha i bojažljivo izvukla samo dvadeset kuna. Vrati joj pod pazuh stvarčicu s novcima i dohvati uvezan buket šarenoga cvijeća.
"Vidim tugu u Vašim očima!" - prišapnu joj, dok je buket pokušavala ugurati u korpu sa zelenjavom. "I to će proći!" - reče staričica i vrati se za svoj pult.Sitna glava nestade joj u šarenilu njenog prodajnog mjesta.
"Kiša kao da će opet padati " - pomisli Dijana. "Još bi mi to trebalo, da se nalijem kao miš!" - već ljuta na sve oko sebe i svoj život.
Jer jutros dok se spremala poći na tržnicu, sunce je granulo kroz tamne oblake, ali njihovo crnilo i spuštanje po okolnim brdima kao da je poručivalo da za danas nisu završili sa istovarom svoga tereta.
Pred vratima je spustila vrećice na tlo i iz džepa izvadila ključ.
Odjednom, kao lančani sudar, nagnula se jedna pa za njom druga vrećica i već se niz stepenice sve kotrljalo jedno za drugim.
"Lijepo je meni mama govorila: za tržnicu moraš imati korpu od pruća!" - pomislia je. "A dok je bila živa sve što mi je govorila išlo mi je na nerve!" - pomisli Dijana i zaplaka. Osjećala se tako bijedno dok je ionako slomljena od umora morala povijati leđa i brati prosuto voće i povrće po stepenicama. Gadilo joj se što je morala dodirivati tlo, jer je na njemu vidjela milijune bakterija koje su ljudi raznosili na svojoj obući iz javnih toaleta. Tijelo joj je presijecala nesnošljiva bol. Već mjesec dana rame ju je boljelo, ali nikako nije imala volju otići k liječniku.
Ušla je u kuću i ljutito spustila pokupljene stvari u kuhinju.
"Još sat i pol i Marijana će doći iz škole, a ja nisam ni počela raditi ručak!" - reče sama sebi.
Od prvoga dana kada se udala opsesija joj je bila da topli i svježe spremljeni ručak mora čekati supruga, a poslije s godinama i djecu.
Kada su troškovi života porasli i kada mu je govorila da bi se mogla i ona zaposliti, on bi ju dočekao riječima:
"Ma, šta ćeš ti raditi. Dok platiš vrtić i kupiš šminke i čarapa, taman bi za to radila. Ovako, neka te doma, bar ćeš djecu odgajati u toplini doma".
Bila je uvijek slaba da mu se suprotstavi. A on je rješenje počeo tražiti u poker-aparatima, kladionicama, a kasnije je počeo 'mirisati' na alkohol. Kada bi zaglavio u dugove, lukavo bi joj se dodvoravao i pitao ima li kakvoga crnoga fonda da on malo sredi račune. Da bi prikrila sramotu, vadila je i davala mu, misleći da svijet ništa ne vidi.
"A, bolje i to nego da se kurva. Barem ne traži druge!" - tješila je samu sebe.
Već za sat vremena ručak je mirisao sa štednjaka i ona je sjela na stolicu. Pripalila je cigaretu, povukla dugi dim i naslonila bolna leđa na naslon stolice.
Pogledom je prešla preko stana i zaključila da je sve sjajno, čisto i kao u muzeju. Voljela je uređivati dom i da on s radošću dolazi. Volio je urednost i nije mu bilo teško pridonositi tom činu. Kada bi završio kupanje, kupaonica bi blistala iza njega. Znao je neku stvar ili knjigu ako stoji 'na krivo' ustati i pomaknuti.

Sjedili su i ručali.
On u svom svijetu, ona promatrač svoje obitelji. Jedino je Marijana uvijek imala što za pričati. Već ih je raportirala da joj se brato javio porukom sa poluvremena i da je zabio gol. Obavijestila ih je i da se s ekipom vraća večeras kasno.

Oprala je posuđe, namjestila vazu sa cvijećem na stolu i bila zadovoljna što je i danas uspjela sve obaviti na vrijeme. On se zavalio na svoje mjesto, dohvatio daljinski i zabuljio u TV.
"Mladene, odoh ja do groblja počistiti malo. Neću dugo. Ti malo odmori dok se ja vratim!" - rekla mu je.
"Dobro!" - reče joj on, iako je imala dojam da ga njene riječi nisu ni dodirnule.

Uvijek ju je tišina na groblju smirivala. Sjela je na klupicu pored grobnice stavivši novine na nju. Voljela je tako doći na majčin grob i kao da ju je htjela razuvjeriti ako su joj što loše rekli na njega, da to nije istina.
"Vidiš, mamy, da mi ništa ne fali. Dobar je. Nikada nije nigdje otišao bez mene. Uvijek je kući. A to što nije moje tijelo dodirnuo sada već i pola godine, što ima veze! I meni to godi. Nekako nisam više za toga!" - pričala je u mislima s majkom.

A nije to bila istina.
Itekako joj je noću znalo gorjeti među nogama. Stiskala bi ih, pa bi dugo dirala svoje tijelo pod tušem, mazila se i doživljavala orgazam onako kako je ona znala. Plakala je noćima nad sobom i zato što se osjećala mladom i poželjnom. Uvijek bi se za svaki slučaj tuširala pred spavanje i stavila kapljicu parfema iza uha, ako bi mu palo na pamet. Vodila je računa o svakom gramu na svom tijelu i željela mu uvijek izgledati privlačno. A on se ponašao kao da je onu stvar negdje izgubio.


"Dijana, jesi li to ti?" - brecnu ju muški glas.
"Igore, otkud ti ovdje!" - poskoči ona s klupice i kao da ju sunce obasja.
"Pa, ženo, ti tako dobro izgledaš! Misliš li ti starjeti!" - reče joj Igor, kao da su njene misli na sav glas izašle iz njene glave i svatko ih čuo.
"I ti si isti. A od kuda ti ovdje?"
"Mama mi je umrla prije mjesec dana. Od tada svaki dan dolazim ovdje. Mnogo mi nedostaje." - reče Igor. "Šta misliš da odemo na kavu?" - upita ju Igor.
"Zašto da ne, čovječe, imamo si toliko toga pričati!" - reče Dijana sva ustreptala.

I baš kao prije dvadeset i pet godina kada je bila ludo zaljubljena studentica osjeti slabost u nogama.