Kava u Minhenu

nedjelja , 23.09.2007.

Za početak sam joj prepustio da predloži mjesto za našu prvu kavicu i naš, nadam se, uvod u početak.
Osjećao sam da ona i nije tako ravnodušna kako se predstavlja, ali se izvrsno kontrolira. Na kraju krajeva, mogu zamisliti koliko ovakvih papaka kao ja na svakom njenom letu rade budalu od sebe i upucavaju se ovoj ženi, kakvu se rijetko sreće.
Predložila je neki miran bar kod zračne luke, jer kaže da je to njen običaj, da tu popije kavicu u miru, svaki put kada sleti u ovaj grad.
Sjeli smo za visoki stol na sredini bara. Vrlo elegantno i glatko se uspela na stolac i prekrižila nogu preko noge. Odmah sam zamijetio svježe depilirane noge. Sjajne čarape boje kože bljeskale su od likre.
"I ja sam vam trebao letjeti tako kao Vi!" - rekao sam vadeći cigaretu iz kutije.
"Ma nemojte, a kako to! Trebali ste biti stjuard?" - šalila se.
"Ne, trebao sam biti pilot. I išao sam u Beograd u svoje vrijeme na testiranje, ali nisam bio podoban!" - rekao sam i osjetio u sebi onu gorčinu koja me sva ova desetljeća razdirala.
Tako sam silno želio biti pilot. Nakon toga kraha kad sam dobio odgovor da "nisam zadovoljio" želio sam što prije početi raditi i majci pomoći oko školovanja brata i sestre. Tada su mi oni bili jedini cilj u životu. Majka se i predugo borila kao lavica za nas troje nakon očeve pogibije.
U par riječi sam joj sročio svoj gorki osjećaj na sjećanja iz mladosti.
"A kako vam je otac stradao?" - upita me pogleda pričvršćenog za moje lice. Baš je djelovala zainteresirano.
"Ma, to je bilo davno. Bio sam prvačić. Pošao je u bunar spasiti susjeda koji se onesvijetio, a onda je on izgubio svijest i ugušio se u plinovima bunara, jer nije bilo nikoga da njemu pomogne!" - pričao sam sada već sa vrlo blijedim sjećanjem na trenutak kada sam u dvorištu začuo majčino zapomaganje i jauke.
"Nego, hajdemo mi vedrije teme pretresati!" - rekao sam s osmijehom i podigao šalicu esspresa na "živio!" ".
"Zara! Prelijepo ime. Ali, kod nas je to Zora ili Mara...!"- pokušao sam se našaliti.
"Priznat ću Vam. I jesam bila Zora. Ali nisam se tako osjećala. Zara Vam je staro hebrejsko ime i znači "svijetla zora". To i jeste ime Zora. A može biti i Sarrah. Mislim da svi mi poželimo neko drugo ime u svomu životu. Ja sam ga, eto, poželjela. I promijenila." - završila je s opširnim objašnjenjem.
"O.K. Mogu vam reći da Vam i pristaje takvo ime. Tajanstveno kao i Vi." - rekao sam u šali.
"Ma, nisam Vam ja tajanstvena. Mi se samo ne poznajemo." - rekla je najobičnije objašnjenje koje može biti. Tako i jeste. Svi smo mi na početku tajanstveni i to nas osvaja, zavodi, navodi na sve ludosti.
"A Vi? Sretno oženjen, pretpostavljam!?" - lovnula me pitanjem na prepad.
Nisam to očekivao.
U ovakvom trenutku to je zbilja bilo nebitno, suvišno i došlo je kao pljusak u prelijepo sunčano popodne.

* Kava u Minhenu - dio V
* Tantalove muke - dio IV
* Travel with Croatia airlines - dio III
* Uvod u anatomiju - dio II
* Zbrajanje i oduzimanje - dio I