Jutros dok sam sjedio s Brankom i Tomom u "Dubrovniku", naiđe ona.
U trenu sam poskočio sa stolice, ne znam da li da se napravim važan pred ovim mojim sjedokosim ili jednostavno da joj priđem.
"Matea!" - zovnuo sam ju, a ona se osvrnu oko sebe tražeći tko ju doziva.
Na brzinu sam skinuo naočale za vid, da me ne bi zezala, jer mogao sam se snaći i bez njih. Kad joj priđem blizu, mogu vidjeti.
Prvo što me zapuhnulo je njen parfem. Uvijek je mirisala. Tako izazovno i iritirajuće. Znala je odabrati parfem uz svoju osobnost.
"Je li "Versace" ! " - smješkajući se upitao sam, dok sam joj prilazio.
"Hej, ćao! To si ti! Gledam tko me zove! Da, jeste. Uvijek si se razumio u parfeme!" - bljesnuli su njeni lijepi njegovani zubi. A ja sam joj po svršetku rata iz Zagreba bio donio "Joop", jer je bio tek izašao. I sad u trenu osjetih da sam fulao. Bio je to presladak miris spram ovih iritirajućih koje ona koristi danas.
"Što ima kod tebe!" - upita me, uvijek nasmiješenog lica.
Nikada na ulici nije pokazivala je li ima problema.
Na ulici ta je žena hodala kao pokretno sunce.
Bila je uvijek praznik za oči, pa i onda kada mi je noću u zagrljaju plakala.
"Ah, evo, muči me zub, pa sad od zubara." - rekoh joj gledajući u njene bijele.
"Ti uvijek sa zubima po mukama. Sjećaš se kad si mi onda došao bez ijednog prije ugradnje?" - nasmijala se.
"Nemam pojma, imam osjećaj da mi uvijek fali jedan." - pokušao sam se našaliti na svoj račun.
U trenu dok je ona nešto govorila, pokušao sam se prisjetiti kolike su joj dojke.
Virkale su iz lepršave majice nenapadno, tek toliko da izazovu moju maštu. Trbuh joj je bio ravan, a ja sam pokušao u mislima prijeći preko njega i sjetiti se kako klizi ruka po toj baršunastoj koži.
Bože, mogao sam to imati danas da nisam bio glup.
"Ha, što si rekla!" - upitao sam u trenu shvativši da me nešto pita.
"Jao tebe, uvijek isti, isključen! Kako su tvoji, pitam te!"
"Starački, dobro, guraju!" - sprtljah te riječi, a nisam oči mogao skinuti s tih dojkica. 'Taman da mi u šaku stane.', pomislio sam pokvareno.
Nije htjela sjesti na kavu, kaže ide tu do urara dragomu po sat, ostavila ga prije sat vremena, zastaje na pola sata, a kupila mu ga prije dvije godine.
'Hajde, pričaj mi malo o njemu!' - pomislio sam, 'bezobraznice jedna' - potepao sam joj u mislima. 'Pa, on sada ima ovo što ja nisam tada znao cijeniti'.
A moram priznati, bilo mi udarilo u glavu.
U te ratne dane u IPD-u se one fufice otimale koja će spavati sa mnom. A kad se rat završio onda su navalile one UNPROFOR - ke. Htio sam ispucati sav PTSP iz sebe, pa sam skakao kao upaljenik od jedne do druge.
Nju sam zapostavio. Odlazio bih joj ponekad, znalo se desiti i po tri mjeseca da prođe, a ona me primala i nije ništa pitala. Znao sam da nigdje ne izlazi i da liže svoje ratne rane. A imala ih je, tek sad dok ju gledam, shvatio sam. Uplašio sam se božje kazne ( sve što sam stariji sve se više Boga bojim), zbilja sam bio nemilosrdan prema ženama. Možda mi je najveća kazna to što sam danas sam.
Ima ih kao mora oko mene, ali nije to to. Sam sam. Marina me i danas gnjavi i čeka. Ni roditi više ne može.
Nisam se htio ženiti, a nedostaje mi dijete. Ženiti se ne mogu i gotovo.
Da sam barem kao Višnjić negdje nešto posijao, pa da mu mogu ostaviti svoj klub i galeriju.
Odlepršala je kao lijep san preko ulice i sjela u svoj veliki auto.
'Baš je uspjela' - pomislio sam. 'Kao feniks se uzdigla iz pakla koji je prošla'.
"Dobra ova, tko ti je to!"- sirovo, kako mi to muški radimo, upitaše me moji sjedokosi.
"Eh, Propuštena joj je ime !" - rekoh im.. I više niti jednom rječju nisam htio skrnaviti uspomene na naše zimske i ljetne noći.
Prestala se bila javljati na telefon.
I jednom rekla da se udaje.
Baš sam bio gad.
I još sam.
Post je objavljen 13.09.2007. u 07:00 sati.