Zara!
Žena koja je na mene ostavila dojam kao ni jedna, u cijelom mom životu.
Istina, volio sam se igrati sa ženama, udvarati, osjećati da ih osvajam i da se gube od zbunjenosti preda mnom. Ova se nije dala smesti . Svaki pokret je bio otresit i siguran.
Ona je bila od onih žena koje biraju svoje muškarce, osjećao sam to.
I sada dok sam ju gledao kako samouvjereno križa rukama uputstva za nužno slijetanje, bio sam siguran da se oko ove žene treba pomučiti.
Nema veze, pomislio sam, možda je i to dobro, jer sam uvijek prelako osvajao ženska srca. Znao sam, ako pristane na moja udvaranja, da će me ova žena slomiti. Bio sam spreman na to.
Prepustio sam se stihiji. Neću ništa preduzimati. Nanijeće nju njen zadatak do mene. Mogu si misliti kako će se brecnuti kada me ugleda.
Uzeo sam ponovno "Slobodnu" i čitao. Zapravo, nisam znao što čitam. Samo sam čekao da ugledam crne lakovane cipelice pored svoga sjedišta. Više mi je pogled bio uprt u pod nego u list novina ispred mene.
Konačno, kolica s pićem pojaviše se u mom vidokrugu. I cipelice. Ali, to nije bio onaj prefinjeni članak ženske noge koja je pripadala toj čarobnoj ženi.
Podigoh pogled...i to nije bila Zara!
Kliznuh pogledom između redova i ugledah ju u prostoru za stjuardese kako drži slušalicu na uhu i razgovara. Vjerojatno sa pilotom.
Prože me val ljubomore da razgovara s nekim. Zbunio me taj osjećaj totalno mi nepoznat. Registrirao sam ga kao ljubomoru, jer sam osjetio strahovitu potrebu da joj istrgnem slušalicu i zavitljam u lice njenom sugovorniku. Ja se toliko trudio pripremiti samoga sebe na susret s njenim zelenim pogledom, a ona mi spremila ovu simpatičnu crnku.
Nemam ništa protiv crnki, čak naprotiv...Zara je bila prva plavuša u mom životu, koja je uspjela skrenuti moju pozornost. Odjednom sam otkrio da mi je mojih pedesetak godina donijelo zrelost i nove pojmove o privlačnosti žena.
Naravno, sad sam opet morao smisliti nešto. Ovaj put sam ja morao protegnuti noge da bih iskoristio ovaj kratki let za komunikaciju sa ženom koja mi je jednom iskliznula iz ruku i nisam smio dozvoliti da se to opet dogodi.
Digao sam se iz sjedala i krenuo prema toaletu, iako taj prostor nisam volio koristiti zbog njegove skučenosti. Koračajući između sjedišta, gledao sam ravno prema njoj. Njena reakcija mi je dala znak da se baš puno ne uzbuđuje što me ponovno vidi.
"Dobar dan! Zaboravili me?" - upitah, pružajući joj ruku dok je ona vraćala slušalicu na zid.
Jedno vrijeme, meni cijelu vječnost, svoja dva prekrasna zelena oka, držala je uprta u mene, što me razoružalo. Dao bih toj ženi da čini što želi od mene.
"Ah, da...Zadar, ako se ne varam!" - reče i uzvrati pruženu ruku.
"Već sam se uplašio da ste me zaboravili. Ja Vas nikada ne bih mogao zaboraviti!" - rekoh joj zbilja ono što sam osjećao.
"Ah, dragi gospodine, koliko njih je izgovorilo sličnu rečenicu. Ali konačno, ljudi moraju o nečemu razgovarati, zar ne!" - reče čisto profesionalno.
Trudio sam se da držim sve pod nadzorom i da ne doživim da me se opominje kao malo dijete, ako bih pretjerao u komunikaciji. Njih dvije su naravno imale svoje obveze tijekom cijeloga leta.
Nisam znao što da činim.
A morao sam razmišljati brzinom svjetlosti.
"Znam i da su Vas mnogi pozvali na piće i nadam se , da ste ih sve odbili, a da mene nećete ?" - pitao sam i trudio se da izgledam nevino kao dijete.
"Pa, mogla bih. Između dva leta ovaj put imam prilično slobodnoga vremena , pa ga možemo iskoristiti za kavicu. Morat ćete me sačekati nešto više vremena nakon slijetanja.!" - rekla je i ovaj put ona dohvatila kolica s pićem, da putnike još jedanput ponudi s pićem.
Ushićeno, kao pubertetlija, vratio sam se do svoga sjedala i bio spreman da ju čekam tri dana i tri noći u zračnoj luci .
A moja priča da se želim što prije vratiti iz Minhena, sada je bila smiješna. Želio sam se u taj tren preseliti daleko od moga kraja i ostati zarobljen s tom ženom.
Strpljivo sam sjedio u ogromnom prostoru njemačke zračne luke i čekao. Zabavljalo me gledati ljude koji stižu i one koji ih čekaju, susrete, suze radosnice i one koje se skrivaju. Neki su sjedili i čitali, drugi su sjedili zavaljeni u stolac i žmireći slušali glazbu iz malenih slušalica koje su virile iz njihovih ušiju. Bilo je i nestašne djece koja su trčala i klizala se po sjajnim pločicama patosa i stvarali užasnu galamu. Nije me smetalo što roditelji ne vode računa da uče tu djecu kako se pristojno sjedi i nađe neka zanimacija u čekanju, a ne to divljanje. Tražio sam pogledom ljude čija bi to djeca mogla biti, ali ni na koga nisam mogao "posumnjati" jer je svatko od te ogromne mase bio nezainteresiran za tu djecu.
A onda se pojavio praznik za moje oči:
dugonoga Zara koračala je iz uzanog prostora u svojoj elegantnoj uniformi, vukući torbu na kotače pored sebe. Razdragano sam joj mahnuo, a ona je samo koračala prema meni ne razbacujući se znakovima prepoznavanja ili sporazumijevanja. Još sam više bio opčinjen njome.
Ah, ovakvu ženu nisam sreo!
* Tantalove muke - dio IV
* Travel with Croatia airlines - dio III
* Uvod u anatomiju - dio II
* Zbrajanje i oduzimanje - dio I
Post je objavljen 22.09.2007. u 00:22 sati.